Razgovarajmo o krugu

Težnja da se živi na filozofski način izvire iz mraka u kome se pojedinac nalazi, iz izgubljenosti kad bez ljubavi takoreći bulji u prazninu, iz samozaborava zbog prezauzetosti poslovima, kad se iznenada probudi, uplaši i sebe upita: što sam ja, što propuštam, što treba da činim…
Filozofiranje znači odluku da se dopusti da postanemo svjesni podrijetla, da se nađe put do samog sebe i da se, prema postojećim mogućnostima, u nutrašnjem djelovanju pomogne sebi…
Takav način života vodi preko dva puta: u usamljenosti meditacija putem svih načina osvješćivanja – i s ljudima komunikacija putem svih vidova uzajamnoga sporazumijevanja u zajedničkom radu, razgovoru, šutnji…
Ono što sam osvješćivanjem stekao samo za sebe, to – kad bi to bilo sve – kao da i nije stečeno.
Ono što se ne ostvari u komunikaciji, ne znači ništa, ono što se na kraju ne zasniva na njoj, lišeno je potrebne osnove. Istina počinje u dvoje.
Zbog toga filozofija zahtjeva: stalnu tražiti komunikaciju, usuditi se na nju bez ustručavanja, napustiti prkosno samopotvrđivanje sebe, koje se uvijek drukčije prerušeno, silom nameće, živjeti u nadi da ću, zahvaljujući predanosti, sebe opet pokloniti sebi na način koji se ne može predvidjeti.

Labirint ima dva osnovna stanja. Prvo je kaotično stanje. Tako izgleda Labirint na Kreti, u gradu Knososu, onaj kojeg je savladao Tezej. Biti u njemu znači ne moći naći sredinu, ni putove koji vode do izlaza. Drugo stanje labirinta je uspostava reda, odnosno jasno određenog središta i putova koji vode van. Tako izgleda čuveni labirint u na tlu katedrale u Chartresu. Hodočasnici ulaze u ovaj sređeni labirint, najčešće klečeći, prođu čitavu putanju. Ako idu samo naprijed, ako se ne okreću natrag doći će sigurno do središta, a nakon toga i do izlaza.

Tezej nije u labirint ušao poput hodočasnika u Chartresu. Njegov labirint nije bio već unaprijed sređen, nije bio ono što on na kraju može biti - jedna osmišljena putanja. Gotov, već razriješeni labirint, ne može biti poprište Tezejevog podviga. Takvo kretanje po strogo zadanoj strukturi najprikladnije je nazvati hodočasničkim putom. Vjernik ulazi u labirint kako bi doživio složenost životne putanje, ali isto tako i jaku zaštitu od Boga i Crkve. Biti potpuno zaštićen, hodati putovima na kojima se ne može zalutati nije prirodno stanje čovjeka ni čovječanstva. Sigurna prebivališta koja nas štite, s vremenom postaju tamnice duše koja vapi za slobodom, za samorealizacijom. U čovjekovoj je prirodi da se razvija iz samog sebe, iznutra prema van. Takvu prirodu čovjekovu poštuje, i ne samo poštuje, već i podupire, svaka zdrava religioznost. Tako se Krist suprotstavlja farizejskoj religioznosti koja je sljedbom izričitih i krutih propisa življenja čovjeka lišila svake spontanosti, izvornosti i kreativnosti. Farizeji su se suvereno kretali prohodanim hodnicima Božjeg zakona, ali nisu prepoznali onoga koji je svojim životom pokazao kako taj zakon može zaživjeti u dubinama ljudskog srca.

Vidimo sliku, odnosno cifru broja 2 kako dolazi pred ogledalo. Ona gleda samu sebe i ne vidi samo svoju vlastitu sliku, već puno više od toga. U ogledalu vidi ono što joj nedostaje. Dvojka gledajući sebe vidi da nije cjelovita. Ona vidi ono što nije, a što bi trebala biti – srce. Srce je simbol cjelovitosti, ali isto tako ono je srž, sredina. Nema ništa problematičnijeg od podvojenog srca, srca koje ne vidi ili ne želi vidjeti svoju podvojenost. Ljudsko biće sa takvim srcem ovisno je fizički, emocionalno i intelektualno. Ono se samo sa sobom ne slaže, ne može u odnos sa samim sobom. Momenti odnosa gledaju različito na ono što je između njih. A to što je između njih i jest takvo da se može različito vidjeti, ovisi o poziciji iz koje se gleda (slika broja 6 s druge strane se vidi kao 9 i obrnuto). Da bi se promijenilo ono što je između momenata moraju se oni promijeniti, a da bi se oni promijenili mora se promijeniti ono što je između njih. Začaranog li kruga! Kako se između može dogoditi nešto što se s obje strane vidi kao isto? I što je to? Opet broj, odnosno njegova slika – 8.
Osam je probuđenje. Možda ga Nijemci ne zovu uzalud Acht. Vuče na Achtung – pozornost, pažnja. Osam je prosvjetljenje, odnosno razumijevanje koje je njime izazvano. Ono omogućuje da se dvojka ujedini sa samom sobom i da ne bude više dvojka, podvojenost već cjelina – srce.

Uspostavom cjelovitosti, odnosno srca događa se broj 3. To nije ono između, već ono što spaja. On, odnosno njegova slika, nastaje upravo spajanjem slike broja 2 sa njegovom slikom u ogledalu. U ovom spoju je nastao i broj 1. Čine ga spojena postolja nekad odvojenih dvojki.

Uspostavom cjelovitosti, odnosno srca još se nije dogodila uspostava punog središta labirinta, ali stvoreni su uvjeti da se ono može dogoditi. Čovjek koji je došao k sebi sposoban je za odnos s drugim. Drugi ga kao izazov čeka s druge strane ili, kako se to vidi na našoj slici, ispod njega. Spajanje podvojenog srca u cjelinu i spajanje dvaju cjelovitih srdaca međusobno se uvjetuje. Kao što ne može netko doći k drugome a da nije došao k sebi tako ne može doći k sebi ako nije pošao k drugome.
U nastavku uspostave cjelovitog središta labirinta opet do izražaja dolazi broj 3. Između gornjeg i donjeg srca postoji velika praznina i s lijeve i s desne strane. S desne strane uspostavlja se novo srce i to upravo uvođenjem broja 3. Ta praznina između dva srca je prostor za ono što nastaje između dvije osobe. Ja i ti u punom međusobnom odnosu, kaže njemački filozof Martin Buber, ne nose ono bitno svako u sebi, već se ono stvara među njima.

Preostala nam je praznina s lijeve strane. To nije prostor za četvrto srce. Smisao središta nije u uspostavi nekog četverolista. Bilo bi to zatvaranje središta u sebe, samim tim i smrt središta. Središte živi svojim izlaskom iz sebe i tako nastaje labirint, još bolje - tako se labirint prevladava. Nije dovoljno drugoga nositi samo u svome srcu. Potrebno je k njemu i doći, a to znači izaći iz sebe, ući u komunikaciju, partnerstvo s drugim.