Razgovarajmo o krugu

30.12.2009., srijeda


31. Ukradeno ili izgubljeno?
Svijet nije unaprijed dan, neka pripremljena onostranost, već je čovjekova mogućnost, uvijek iznova ugrožavana, pa se za njega stalno treba boriti protiv sila koje ga izobličuju i destruiraju. Te su sile prisutne u tendenciji razdvajanja prirodnog i duhovnog, u nemoći uočavanja njihove razlike, u međusobnom niveliranju i isključivanju. Nailazimo ih i u neprihvaćanju činjenice da nam je svijet nužno posredovan. Pozicija je to naivnog empiricizma. Ona je lišena horizonta u kojem se svijet pokazuje kao strukturirana cjelina sa uređenim odnosima njenih dijelova. Tako osakaćeno spoznavanje liči na postupak policije pred problemom ukradenog pisma u istoimenoj prići Edgara Alana Poea. Poput empiricističke znanosti policija postupa detaljno, iscrpno, egzaktno, precizno, ali slijepo i besplodno.

Kraljica je dobila pismo. Počela ga je čitati a u njene odaje ulazi kralj. Sadržaj pisma je takav da bi je jako ugrozio pred kraljem i pokušava ga sakriti. No, kako je bilo već prekasno samo ga je okrenula i položila na stol. Sadržaj pisma je bio skriven a vidljiva je ostala samo adresa. U tom trenutku ulazi ministar. On prepoznaje rukopis adrese, primjećuje kraljičinu zbunjenost i prozre njenu tajnu. Počeo je s kraljem razlagati o nekim poslovima, a nakon nekog vremena iz svoje torbe izvadi pismo sličnog izgleda ali beznačajnog sadržaja, postavlja ga na stol pored kraljičinog. Nastavlja sa razgovorom i uzima pismo sa stola. Naravno, nije uzeo svoje, već kraljičino.

Kralj ništa ne primjećuje. Kraljica sve to vidi, ali ne reagira da ne bi kralju skrenula pozornost na pismo i njegovo prikrivanje. Tako je pala pod ministrovu moć koju je on počeo koristiti u političke svrhe. Dovedena do očaja povjerila se prefektu policije. Ponudila mu je tako veliku svotu da ovaj ne mora razmišljati o cijeni sredstava koja će uložiti u svoje istraživanje. Počinje sa razmišljanjem. Zaključuje da je pismo još uvijek kod kradljivca jer to proizlazi iz same prirode dokumenta. Naime, još se nisu pojavile nikakve posljedice koje bi nastale da je ministar nekome obznanio posjedovanje pisma. U svom promišljanju također zaključuje da pismo ne može biti van dvorca jer je raspolaganje njime podjednako značajno kao i samo posjedovanje. Otklonio je i treću mogućnost, to da ministar pismo drži kod sebe. Sa policajcima maskiranim u razbojnike napao ga iz zasjede, ali pismo nisu pronašli. Nakon toga istražuje ministrove navike i uviđa da on noću izbiva iz svog dvorca, da posluga stanuje podalje i da je sklona opijanju. Koristeći se ključevima koja otvaraju sva vrata, mjesecima je sustavno pretraživao svaku ladicu, svaki kutak, ispremještao sve stvari, svaku posebno ispitujući. Čak je sa stručnjacima opremljenim specijalnim alatom skidao ploče sa stolova i ostalih komada namještaja. Najjačim mogućim mikroskopima istraživali su da li je neki dio namještaj bušen i nije li pismo sakriveno u tako nastalu udubinu. Upotrijebili su još mnoge druge metode i sredstva, ali sve uzalud. Ništa nisu otkrili.

U drugom dijelu na scenu stupa detektiv Dupin, kome nemoćan prefekt povjerava istragu. On polazi od saznanja da ministar nije neki ludi pjesnik kako to misli prefekt već ozbiljan matematičar i jak pjesnik. Dupin je uvjeren da je ministar u skrivanju pisma imao u vidu za kakvom ga osobom prefekt smatra i kojim se metodama policija služi. Zato je namjerno noću izlazio da bi policiji omogućio nesmetano istraživanje. Dupin pretpostavlja da ministar htio to istraživanje učiniti besmislenim pa pismo uopće nije sakrio već ga je tako vješto izložio, da ga onaj tko ga hoće znanstvenim istraživanjem pronaći uopće ne može vidjeti. Učinio je nešto toliko jednostavno, toliko jasno toliko mudro da je samo izvornom matematičko-pjesničkom umu uočljivo, a znanstvenoj oštroumnosti skriveno. (Senekina rečenica Nil sapientie odiosius acumine nimio - Mudrosti ništa nije mrskije od pretjeranog oštroumlja stoji kao moto čitave priče).
Ta se pretpostavka potvrdila. Pismo je bilo u maloj korpici za posjetnice bez ikakve vrijednosti koja je visjela na mesinganoj vrpci ispod kamina. Izgledalo je kao bačeno namjerno, a bilo je isprljano i izgužvano, gotovo pocijepano na pola. Vještim manevrom Dupin je uspio ovo pismo zamijeniti sličnim, da bi ga nakon toga preko ministra proslijedio kraljici. No, time je učinio mnogo više od toga: ostavio je ministra u lažnom uvjerenju da je pismo i dalje sakriveno. Svi postupci koji proizlaze iz tog uvjerenja mogu ga ugroziti pred kraljem. Naravno, otvorena je i mogućnost da ministar otkrije prevaru. Ukoliko je on zaista matematičar i pjesnik, to je i za očekivati. No otkrivanje prevare ne mora dovesti do novog sukoba, već do izmirenja i ispunjenja.


Priča E.A. Poea Ukradeno pismo više je od obične priče. Zaintrigirala je psihijatra i filozofa Jacquesa Lacana koji joj je 1954. posvetio posebni seminar. U njoj prepoznaje razlaganje o tri različite pozicije subjekta prema ukradenom pismu, koje je zapravo pravi subjekt te priče, a preostala tri s njim u različitim intersubjetkivnim odnosima. Svojim uvidom koji je na svakoj poziciji različit, određuju taj četvrti subjekt, ali su i povratno njime određeni. Prva pozicija je pozicija naivnog empiricizma koju Lacan još naziva realističkom imbecilnošću (realist's imbecility). Pozicija simboličkog je pozicija punog uvida. Pozicija imaginarnog vidi da je uvid naivnog realizma slijep, te da je uvid simboličkog potpun, ali je nemoćna jer ga i sama ne može dosegnuti. Lacan to prikazuje u dvije triangularne strukture sa četvrtom točkom u središtu. Prvu čine kralj, kraljica i ministar iz prvog dijela priče, a drugu policijski prefekt, ministar i detektiv Dupin iz drugog dijela priče. Pismo je u središtu svake od njih, ali opet putuje po periferiji. Od kraljice putuje do ministra, od ministra dio Dupina, od Dupina do prefekta policije, i od prefekta policije natrag do kraljice. Ne radi se o izopačenom krugu (circulus vitiosus), već hermeneutičkom: pismo koje je na početku kraljicu držalo u vlasti ministra u povratku joj daje moć nad njime.

---------kralj
-----------p
kraljica----ministar


--------prefekt
-------------p
ministar-----Dupin

Kralj u prvom dijelu priče i prefekt u drugom ne vide ništa od onog što se događa. Kraljica u prvom dijelu i ministar u drugom vide kraljevo, odnosno prefektovo slijepilo.
No kraljica u prvom dijelu ipak nije u posve istoj poziciji u kojoj je ministar u drugom dijelu. Naime kraljica vidi da ministar u prvom dijelu ima puni uvid a time i moć nad njom, ali ministar se u drugom dijelu zavarava da je još uvijek u onoj poziciji koju je zauzimao u drugom dijelu. Ovo ne ide u prilog Lacanovoj interpretaciji, pa on tu distinkciju i ne spominje.

Ministar ima moć u prvom dijelu, a u drugom je preuzima Dupin, odnosno kraljica. Ali, u ovoj se priči ne radi samo o zamjeni moći, o procesu koji se u beskonačnost ponavlja. Lacan u priči prepoznaje ponavljanje uvijek iste uvjetovanosti. Time što je ministar kraljičino pismo zamijenio svojim ponovio je onaj postupak koji je na početku učinio ministar i time pao u lanac uvjetovanja. Svijet nije ovdje iz stanja praznine i uvjetovanja doveden u stanje ispunjenja i slobode. Takva mi se interpretacija čini preuska jer zahvaća samo jednu mogućnost svijeta, a isključuje onu u kojoj je svijet zaista svijet, slobodan i čudesan, istinit, dobar i lijep.

Priča o pismu je priča o svijetu i o položaju subjekata i objekata unutar njega. Pismo je slika svijeta, i svih odnosa koji su u njemu mogući a posebno onog u kojem je svijet zaista svijet, kad on u stinu vlada, a ne on ili netko u njemu nad nekim. Svijet vlada nama ukoliko ga ne razumijemo, a kroz razumijevanje ulazimo s njim u odnos međusobnog slobodnog uvjetovanja. Kraljica je ostala bez pisma prije no što ga je pročitala. Ona ga ne može pročitati a time ni razumjeti dok ga uistinu ne prisvoji. Smisao ovog kruženja je razumjeti pismo, učiniti ga svojim, vladati njime i drugima pomoću njega, naravno ako njegovu slobodnu i slobodoomogućujuću vladavinu ne žele prihvatiti.

Ova priča E.A. Poea, u kojoj Lacan prepoznaje tri različite pozicije subjekta spram onog četvrtog u sredini, dobiva na filozofskoj relevantnosti dovede li se u kontekst sa Platonovim raspravama o duši i spoznaji u Fedonu i Državi. Upozorimo najprije na ono čuveno mjesto u Fedonu gdje Sokrat razgovarajući u zatvoru sa svojim prijateljima, pitagorovcima Simijom i Kebetom objašnjava doseg mišljenja u kojim se svijetu pristupa direktno, točnije izvana, ne zahvaćajući njegov problem, unutrašnje uzroke i povezanost unutar strukturirane cjeline. Takvo mišljenje zove prvom plovidbom. Slikovito rečeno,ono je prepušteno prirodnim datostima, stanjem mora i vjetrom. Slika se odnosi na precizno opisivanje i na navođenje mehaničkih uzroka. Tako ono Sokratovu situaciju u zatvoru objašnjava položajem mišića i kostiju, zglobova ruku i nogu njegova tijela, što je na prvi pogled točno, ali je daleko od pravog uvida u stanje stvari. Ono ne može obrazložiti zašto Sokrat unatoč mogućnosti da napusti zatvor dalje u njemu ostaje, nema uvid u moć razloga koji Sokratu ne dozvoljavaju izlazak.

Umjesto prve plovidbe, tj izravnog istraživanja uzroka osjetilne stvarnosti koja ne dopire do cilja, do spoznaje, Sokrat nudi drugu plovidbu, odnosno bijeg od neposrednog u duhovno inteligibilnu sferu koju zove logoi. Pod tim podrazumijeva medij koji omogućuje uvid u teleološko ustrojstvo kozmosa. Gadamer bi reko da nasuprot prirodoznanstvenom objašnjavanju stvarnosti kakvu prezentira Anaksagora, Sokrat u Fedonu zahtjeva njeno tumačenje i razumijevanje. Pitajući o svijetu ne pita se o njegovom nastanku, početku. Platonov Sokrat izbjegava pitanje o nastanku i početku svijeta jer na njega nema odgovora. Kad bi ga i bilo on za razumijevanje svijeta ne bi imao značaja. Slično Kant u Kritici čistog uma, u transcendentalnoj dijalektici opovrgava mogućnost racionalne kozmologije. Pitanje o početku i nastanku se može postaviti, ali se na njega ne može odgovoriti. Nedostatkom takvog odgovora nismo ni u čemu bitnom uskraćeni, već prema nečem drugom, ali sada bitnom, usmjereni. Izbjegava stranputicu i mišljenju daje pravi smjer: pita se o izvoru koji izvodi poredak svijeta u njegovoj cjelokupnosti. Odgovor vidi u ideji Dobra.

U ideji Dobra se „cjelina“ prvi put pokazuje u smislu koji je temeljno različit od cjeline shvaćene kao zbroj svih pojedinačnih dijelova. (…) Ovdje Sokrat formulira kao zadaću ono što se kasnije razvija u Aristotelovoj Fizici, naime interpretaciju zbilje koja se zasniva na ideji Dobra. Tako se na koncu uspostavlja teleologijska struktura grčke filozofije prirode i ona je, u izvjesnom smislu, potvrdila svoju aktualnost. Ona je bliska jednom pojmu totaliteta u kojem se priroda, čovjek i društvo razmatraju kao pripadni jednom te istom sustavu. Gledano s ovog stajališta, moderne su znanosti nalik antičkoj historiji: one gomilaju neodređeno mnoštvo iskustava koje nikada ne može doprijeti do svega, do cjeline, jer cjelina nije iskustveni pojam, odnosno nikada ne može biti dana.“
H.G. Gadamer

Neka stvar jest ta stvar ukoliko je dobra. Ali isto tako ona jest ta stvar ako sudjeluje u svojoj ideji. Duša je nešto različito od svih stvari. Ona je živa. Nije harmonija tijela koja nestaje sa njegovim raspadanjem. Ona živi i kad te harmonije nema. Živeći traži je u sebi i sa svime što jest. Ona je sva usmjerena prema idejama, ali isto tako i prema stvarima koje u njima sudjeluju. Ideje spoznaje, a među stvarima djeluje. Djeluje samo ukoliko spoznaje. U protivnom luta u tami neznanja i griješi. Neku stvar spoznaje ako spoznaje njenu ideju. Ali ideja neke stvari nije samo identična sama sa sobom, već je nerazrješivo povezna s drugim idejama. Neka stvar nije ta stvar samo ako je dobra u sebi, time što odgovara svojoj ideji. Ona je dobra ako je uključena u odnos sa svim drugim stvarima. Puni odnos između momenata cjeline određen je mjerom ideje Dobra. Duša nije usmjerena samo prema idejama i stvarima, već da bi to uopće mogla biti, prema ideji Dobra.

Na tragu gornjeg uvida o odnosu stvari, ideje, duše i ideje Dobra možemo utvrditi da se i ovdje pojavljuje struktura koju je Lacan prepoznao u priči o ukradenom pismu: tri točke trokuta sa četvrtom u središtu:

---------ideja
-----------D
duša---------stvar

Ideja Dobra je u središnjoj, odnosno vladajućoj poziciji i to zato što je uspostavljena harmonija između duše, ideje i stvari (stvar sudjeluje u ideji koju duša spoznaje da bi time uspostavila djelatni odnos prema stvari). Može se reći i obrnuto: stvar,ideja duša su u harmoniji jer je u središtu uspostavljena ideja Dobra.
No, u središtu ne mora biti ideja Dobra, a stvar duša i ideja ne moraju biti u harmoniji. To ne znači da je središte može nestati. Kad ideja Dobra u njemu nije prisutna, ono i dalje postoji, ali je prazno ili je pak zamijenjeno nečim što je ideji Dobra samo slično. Umjesto svjetla u oba slučaju tu sada vlada tama, umjesto harmonije, nesklad. U priči Ukradeno pismo nailazimo jedno i drugo. Prazninu predstavlja pismo u prvoj poziciji. Kraljica ga je uspjela otvoriti, ali ne i pročitati. Ostaje bez njega prije no što može i početi čitati. Ukradeno joj je, i to pred očima. Zato je bolje reći: izgubila ga je. U svakom slučaju, mora ga pronaći. Ostalo joj je pismo koje na ono pravo samo liči, ali i ne pomišlja da se njime zadovolji. Život u takvoj zabludi u krajnosti je ugrožen. Središte njenog djelovanja je pismo kojeg nema i spremna je platiti bilo koju svotu onome koji će ga vratiti na pravo mjesto.

- 19:26 - Komentari (27) - Isprintaj - #

19.09.2009., subota


30. Tankoćutnije od jezika
Svijet koji spoznajemo posredovani je svijet. Prisutan u našem znanstvenom iskustvu nije onakav kakav je u sebi. Prema Kantu čovjek nosi u svom umu apriorne forme osjetilnosti i razuma koje omogućuju i oblikuju njegovo iskustvo. One se slikovito prikazuju kao naočale, medij kroz koji gledamo i doživljavamo svijet. Svijet je njima određen, a ne možemo ih skinuti. I ne trebamo. Naprotiv. One nisu medij koji iskrivljuje svijet pa bi ga trebalo odbaciti. One su medij kroz koji se vidi razlika između svijeta za nas i svijeta po sebi. Upravljan njime, razum dopire do pojave i ima tankoćutnu moć njenog razlikovanja od biti.

Nikola Kuzanski, filozof sa kraja srednjeg vijeka također govori o jednom takvom mediju, a zove ga intelektualnim naočalama. Uspoređuje sa dragocjenim kamenom berilom. Beril je, naime dragi kamen kome se pripisivala moć da kroz njega postaje vidljivo ono što je prije bilo nevidljivo. Kroza nj se jasno vidi da je prispodoba istine samo prispodoba, da se istina ne može prispodobiti niti sa jednom prispodobom. Uviđanje te razlike čovjeku daje moć otvaranja prema istinskom, bespretpostavnom i ukorijenjenom. Kuzanski i Kant uviđaju granicu razumskog ili znanstvenog mišljenja i upozoravaju na opasnost njegovog prevladavanja. Kad mišljenje postanu logika i računanje, biti će izgubljen bitak, strast za istinom, moralom i izvornim životom, a čovjek će postati kiborg.

Kod Kuzanskog i Kanta radi se o tome da čovjek i svijet istinski budu. Ne interesira ih neki svijet iza ovog, nego ono što mi danas zovemo neposrednošću, životom, autentičnom egzistencijom. Nietzsche to zove istinom, imajući pritom u vidu beskonačno odstojanje od racionalnosti i spoznaje. Dok se racionalnost i spoznaja kod Kuzanskog i Kanta uvažavaju i postavljaju u odnos pojavnog i bitnog, kod Nietzschea se potpuno isključuju.
„U nekom zabitnom kutku svemira, treperavo razlivena u bezbrojne sunčeve sustave, bilo je jednom zviježđe na kojemu lukave životinje iznađoše spoznavanje. To je bila najobjesnija i najlažljivija minuta „povijesti svijeta“.

U nastavku govora o spoznaji Nietzsche je naziva kukavnom, sjeni nalik, prolaznom. Ona se unutar prirode pojavljuje bez svrhe, samovoljno. Ona nema misiju da vodi nadljudski život. Samo je čovjek kao njezin tvorac uzima tako patetično kao da bi se u njoj okretale osi svijeta. Ona napuhava, zastire oči i osjetila zasljepljujućom maglom. Njezin učinak je zabluda, a glavne sile pretvaranje, obmanjivanje, ulagivanje, laganje i varanje, lepršanje oko plamena taštine. Na kraju zaključuje da ništa nije nepojmljivije od toga kako se među ljudima mogao pojaviti pošten i čist poriv za istinom.
Slično danas piše John Zerzan:
„Možemo li reći da stvarno živimo? (…) Zašto moderna društva imaju tako mnogo teškoća u proizvodnji odraslih sposobnih za intimnost, posao, uživanje i etički život? Zašto su znakovi uništena života tako rašireni?(…) Čini se da proživljavamo pad u opisivanje, čije dubine i posljedice tek sada potpuno shvaćamo. U doslovnoj vrsti falsifikacije, simboli su prvo posredovali stvarnost i onda je zamijenili.

Posebno se to odnosi na jezik, verbalnu komunikaciju:
„Verbalna komunikacija dio je odmaka od društvene stvarnosti licem-u lice, i omogućava fizičku odvojenost. Riječ uvijek stoji između ljudi koji se žele međusobno povezati, olakšavajući smanjivanje onoga što se ne mora reći da bi bilo izrečeno.“

Baudrillard čak govori o savršenom zločinu nad stvarnošću.
To je: zločin bezuvjetnog ostvarenja svijeta aktualizacijom svih podataka, preobrazbom svih naših djela i svih događaja u čistu informaciju; ukratko, konačno rješenje, razrješenje svijeta kloniranjem stvarnosti i uništenjem stvarnoga njegovim dvojnikom”.

Originalu kojeg dvojnik kopira nema ni traga. On je savršeno uništen. Ono biti u potpunosti smo zamijenili sa izgledati.
Naš filozof sa kraja srednjeg vijeka takvo stanje duha dobro poznaje, ali zna i uzrok. Zločin nad stvarnošću, takav da stvarnost nakon njega nije više prepoznatljiva zapravo je zločin nad medijem koji omogućuje tankoćutni pogled razlikovanja simbola i onog što simbol označava. Obezvrijedili smo beril, intelektualne naočale koje otvaraju prostor istinskom biti čovjeka i svijeta.

Pod berilom Kuzanski podrazumijeva jedan geometrijski fenomen koji se razlikuje od svih drugih geometrijskih fenomena. On pripada geometriji, ali istovremeno je nadilazi. Sama geometrija ne može biti takav medij jer je i ona čovjekova tvorevina. Spoznavanje kroz nju je puko racionalno spoznavanje koje, kako je to rečeno u Platona, uvijek počiva na pretpostavkama i nikad ne dopire do bezpretpostavnog. Ali taj medij koji otvara prostor istinskom biti čovjeka i svijeta ipak je u geometriji. Nije npr u jeziku ili logici. Otud u Platona presudan značaj geometrije za dijalektiku kao znanost o najvišem dobru. To što u geometriji strši visoko iznad svega ostalog i istovremeno stoji ispod, govor je koji prethodi jeziku i mišljenju, te poziva na promišljanje i razgovor. Tim govorom Platon izaziva svoje učenike. Njegov biograf Aristoksen svjedoči o razočaranju i negodovanju što su ih izazivala Platonova predavanja, posebno ona u zrelom razdoblju njegovog filozofiranja. Slušaoci su očekivali da će im Platon govoreći o Dobru govori o onom "korisnom za život", a govorio im je, tako su ga barem oni razumjeli, samo o matematici i geometriji.

To što u geometriji strši visoko iznad nje a istovremeno leži kao bezspretpostavno u temelju svega Parmenid i Heraklit su zvali logos, physis, harmonia, aletheia, ili naprosto einai – biti. Logos ne znači ni smisao ni riječ ni učenje, niti čak smisao nekog učenja već, kako kaže Heidegger, stalnu u sebi vladajuću izvornu sabirajuću sabranost - izvorno ujedinjavajuće jedinstvo onoga što stremi da se raziđe. Kuzanski to zove coincidentia oppositorum.

Riječ usko vezan uz logos, riječ physis nema puno veze s onim što mi danas zovemo prirodom, predmetom fizike, kemije, biologije, ekologije. Grci su physis-om zvali on što iz sebe samog izrasta, pojavljuje se i dalje u sebi stoji: rađanje sunca, talasanje mora, rast biljaka, proizlaženje životinje i čovjeka iz utrobe. Heidegger kaže da oni nisu u tim pojavama razabirali physis, već obrnuto.
"Na osnovu nekog poetsko misaonog osnovnog razabiranja bitka otkrilo se njima ono što su oni morali nazvati physis.“

Drugim riječima: susrećući se s physis-om, logos-om, bitkom licem u lice, gledajući svijet naočalama kojima bitak sam sebe gleda, vidjeli su da jest to što jest, da nije ono što nije.

Heraklit na mnogo mjesta kaže da ljudi logos i physis ne razumiju, da ne sabiru logos, ne obuhvaćaju u jedno što je premda suprotno jedno s drugim iduće. Njihovi i najljepši svjetovi samo su hrpa razbacanog smeća. Lišeni moći unutrašnje harmonije onog biti, predaju se blještavilu vanjske harmonije pukog izgleda. Ljudi ne prodiru do logosa, iako to riječima i djelima stalno pokušavaju. No u stvari muvaju se amo tamo i svašta naklapaju. Logos je i govor, ali ne govor riječima. To je govor tankoćutniji od riječi. No, i riječi mogu biti tankoćutne, osjetljive na najfinije nijanse onoga što jest, ali samo ukoliko proizlaze iz razabiranja logosa, tog samog jest. Zerzanova kritika jezika i govora kao nedostatnog i sputavajućeg sredstva neposredne komunikacije stoji samo kao dio istine. Jezik i govor su nezamjenjivi. Nisu u pitanju oni, već njihova izvornost. U Uvodu u metafiziku Heidegger kaže:

„Samo tamo gdje se logos otvara, glasanje riječi postaje riječ. Samo tamo gdje se razaznaje bitak onoga što jest, puko osluškivanje postaje slušanje. Oni koji logos ne shvaćaju nisu u stanju da čuju niti da kazuju. Oni nisu u stanju da svoj opstanak dovedu do uspostave u bitak onoga što jest. Oni tumaraju u okrugu svoga samo-smisla (svojeglavosti). Oni uvažavaju samo ono što im upravo nadolazi, što im laska i što im je poznato“.

Logos je medij u kojem kazivanje postaje pravo kazivanje, a slušanje pravo slušanje.
Govor logos-a, physis-a, bitka, onog jest, prethodi ljudskom jeziku i omogućuje ga. To je stoga što je logos-u, physis-u, bitku, onom jest, mišljenje supripadajuće.
"To gar auto noein estin te kai einai."

Uzajamno pripadaju jedno drugom mišljenje i bitak. Mišljenje ne pripada čovjeku već bitku. Ono izvorno nije neki način odnošenja koji čovjek ima kao svojstvo, već obrnuto: mišljenje, razabiranje je ono dešavanje koje ima čovjeka, u mjeri u kojoj je čovjek tome dorastao. Kao biće koje misli čovjek stupa spram logos-a, bitka licem u lice. O tome događa li se susret čovjeka i bitka ili se ne događa, ovisi kakav će biti čovjekov pogled prema stvarnosti, hoće li to biti odnos licem u lice ili odnos koji je podvaja i ubija.

O čovjekovom odnosu spram bitka ne ovise samo njegov jezik, govor, već i njegov cjelokupni odnos prema sebi, drugim i svijetu. Logos-u, physis-u, bitku nije supripadajuće samo mišljenje već i htjenje, trebanje. Tako se u Platona logos, physis i bitak nadaju kao ideja najvišeg Dobra, uzor djelovanja. Ukoliko mišljenje i jezik gube tankoćutnost dolazi do razdvajanja mišljenja i trebanja, do gubljenja uzora i smjernica djelovanja.

Logos, physis, bitak nisu samo medij u kojem govor postaje pravi govor već i medij u kojem djelovanje postaje pravo djelovanje, neposrednost i prisnost življenja. U njemu čovjek sam iz sebe izrasta, pojavljuje se u istini, a ne prikriva u „lijepom“ izgledu, u sebi stoji i ostaje. Da bi mogao tako biti nisu mu potrebne nikakve ekstenzije. Nemoć da se bude bez ekstenzija leži u neukorijenjenosti u ono biti, ali i u pomanjkanju interesa za intelektualnim naočalama, koje uporno ali bezuspješno pokušavamo nadoknaditi sve sofisticiranijim medijima.

- 22:30 - Komentari (30) - Isprintaj - #

19.06.2009., petak


29. Krug i ljubav?
U komentaru na prošlom postu („Sublimno“) Poessis je postavio pitanje:

Krug i ljubav? Kažeš. U uvjerenju da je tu ostalo prostora i za ljubav, pokaži ju. Podcrtaj, oblikuj, izreži. Podsjeti nas na tekstove o krugu u kojima se pokazuje na ljubav.


Na izazove u komentaru neću moći odgovoriti direktno. Potrebno mi je pozvati se na neku koncepciju ljubavi koja bi se mogla povezati sa onom koncepcijom ljubavi za kakvu ima mjesta u krugu. Odlučio sam se za tekst iz knjige Andrea Chouraqui-a Deset zapovijedi danas (Deset besjeda za pomirenje čovjeka sa ljudskošću)

Grčki jezik za ljubav ima tri naziva: eros, filia i agape, sva tri uključiva su svega jednom hebrejskom korijenu koji označuje sveopću ljubav: ahava. Bahyja ibn Paquda u Dužnostima srca, najljepšem vodiču unutarnjeg života koju sam ikad čitao daje definiciju ljubavi na arapskom. Pružio mi je pravi odgovor na rane od kojih trpimo:
Ljubav je ushit bića koje se, u svojoj biti, odvaja naspram ljubljenomu da bi se sjedinilo u njegovoj uzvišenoj svjetlosti
Volim tu definiciju koja me je pratila cijeloga života. U četiri ključne riječi – „ushit“, „odvajanje“, „sjedinjenje“ i „svijetlost“ – ona otkriva što je sveopća ljubav (ahava). Ushit bez čega ljubav ne postoji i ne preživljuje: ushit mistika spram stvoriteljskog bića ili ushit muškarca spram žene i obrnuto, roditelja spram djece. Ali i ushit životinje spram mladunčadi ili čak stabla koje godinama priprema svoje cvjetove i plodove. Ushit je potreban, no ne i dovoljan. Bez ushita muškarac ili žena osuđuju se na suhoću kakvu onako dobro opisuju svi mistici. Ali on se ne može održati ako ga ne prati odvajanje. Najsnažniji avion ne može uzletjeti ako nije slobodan od svake spone. Tako je i sa svakom ljubavlju: ako je ljubavnik sapet ma i jednom tankom niti, ljubav zamire sama od sebe. Ova zamjedba nadahnuta Ivanom od Križa, univerzalna je. Ljubav ima tek jednoga istinskog neprijatelja: egoizam koji krši ushit jer niječe biće Stvoritelja i Osloboditelja. Tek ćemo u srcu tog Bića, vrutka sveg života i sve ljubavi, svi u jedinstvu s njim , segnuti do njegove uzvišene svjetlosti.

Događanje kruga uključuje sva četiri gore spomenuta momenta događanja, odnosno bivanja ljubavi.
Ushit nastaje onog trenutka kad pravo vanjsko prepozna sebe u cjelini kružnog, kad uvidi da ta cjelina kružnog nije samo kružno, da u tom kružnom kao cjelini postoji i ono samo, postoji pravo koje zovemo pravo unutrašnje.

To je ushit koje odgovara onom u iskonu povijesti kada Adam u Evi ne prepoznaje samo Evu već i nešto svoje.
Gle kosti od kosti mojih, gle mesa od mesa mojega.
Kružno možemo odrediti kao žensko, pravo kao muško. Pritom moramo imati u vidu da postoji tri aspekta pravog, pravo vanjsko pravo unutrašnje i onostrano pravo. I imajmo u vidu ono već rečeno: žensko (cjelina kružnog) nije samo žensko, jedan od dva momenta. Žensko je također cjelina koja u sebi nosi muško kao pravo unutrašnje i sebe samo kao žensko. Žensko je istovremeno i cjelina kružnog, i jedan od momenata unutar te cjeline.

Zadržimo se još malo na ushitu. Ushit nastaje kada muško kao pravo vanjsko prepozna u ženskom kao cjelini kružnog sebe samo, a i ono što je od njega različito, žensko. Muško je ushićeno jer je pdošlo do sebe, ali ushićeno je i zato jer je iskusilo biće različito od sebe, kojem on pripada i koje pripada njemu. Oni jedno drugom pripadaju ali ne tako da jedno nad drugim vladaju, jedan drugog sebi podređuju. Zato se mora dogodit moment odvajanja, potpunog oslobađanja jednog od drugog. Događa se to kad se pravo vanjsko i pravo unutrašnje prepoznaju u trećem aspektu pravog u onostranom pravom. Ujedinjeni u trojedno pravo potpuno odvajaju pravo od kružnog. Ovim nastaje mogućnost za ujedinjenje u svjetlosti ali i za totalni raskol u tami. Umjesto da se ujedine oni se mogu, i to tek sada kada su posve slobodni jedno od drugog, međusobno uništavati.

Ushit se događa u krugu, ali ushit se može dogoditi i u onome tko krug promišlja tko ga razumije tako da ga slijedi u sva četiri sloja njegovog suptilnog događanja. Taj ushit nam se ne može dogoditi sve dok na krug gledamo onako kako na njega gledaju matematičari, dok njega računamo i dok s njime računamo. No, nije taj matematički krug neki krivi krug. Naprotiv, da takve mogućnosti kruga nema, ne bi bilo kruga u kojem ima prostora za ljubav i destrukciju. Potrebno je moći razgraničiti matematički krug od kruga kao događanja slobodnih ali jedan s drugim zajedno idućih momenata. Ushit se ne može dogoditi ako se bavimo nekim krugom koji s matematičkim nema nikakve veza. (Takvog kruga nema ali ga numerološkim ili kabalističkim spekulacijam možemo sebi umisliti.) Do ushita dovodi upravo izrastanje događanja kruga iz onoga što nam se kao krug u neposrednom iskustvu stalno nameće. Svijest je to o tome da je svijet izokrenut, i da ga je kroz autentično razumjevanje kruga, odnosno broja (što je jedno te isto) potrebno okrenuti.

U arhajskoj aritmologiji brojevi imaju sakralnu kvalitetu. Europska racionalistička aritmologija je u kvaliteti desakralizirani brojčani niz. Moderna europska brojka jednako se ugradila u racionalizam, kao što su se kineski ili grčki brojevi ugradili u odgovarajuću predaju. Da su europski brojevi apsolutni, jednaki je nonsens kao da aritmologija kabale sebe proglasi apsolutnom. Apsolutni broj ne poznajemo, poznajemo samo u grijeh pale brojeve. Pad u grijeh može se zamijeniti riječju: nepouzdan, nečvrst, nečitav, nečist, pokvaren i relativan.
Jasno viđenje zbilje ima jedan preduvjet: postojeći svijet ne smatrati izvornim. Ovaj svijet u odnosu na izborni bolesno tijelo, iskvareni moral, degradirani um. Jednom riječju koruptan. A moderni brojevi nisu racionalni zato jer su razumni i čisti, nego jer su profani. Kao što Augustin piše, surgunt indocti et rapiunt caelum (dižu se neuki i otimlju nebo).

Bela Hamvas, Scinetia sacra II

Iskustvo svijeta vezano je za razumijevanje broja odnosno kruga. Jedno i drugo je jednako toliko lažno koliko je očigledno. Svijet razumljen kroz broj kojim se može samo računati, svijet razumljen kroz krug koji ima površinu, koja je presjek kugle, svijet razumljen kroz krug čiji bi opseg trebalo preračunati u duljinu, nema u sebi prostora niti za ljubav nit za mržnju, već samo za tupu nezainteresiranost, svojeglavost, zajebanciju i cinizam. U uvodnom tekstu Otkrivenog lica kruga stoji:

No, onaj tko želi fenomenom kruga uistinu razumjeti mora razriješiti jednu pravu poteškoću, a to je razlikovanje geometrijske dimenzionalnosti od one dimenzionalnosti u kojoj krug sebe pokazuje. Pod jednodimenzionalnom odredbom kruga ne smijemo misliti dužinu koja odgovara duljini kružnog luka; pod dvodimenzionalnom odredbom kruga ne smijemo misliti površinu omeđenu kružnim lukom; pod dubinom kruga ne smijemo misliti volumen kugle, a pod puninom kruga ne smijemo misliti neku daljnju geometrijsku dimenzionalnost koja slijedi iza trodimenzionalne kugle. Autentičnu dimenzionalnost kruga ne predočujemo onako kako se predočuje geometrijska dimenzionalnost. Ona je određena odnosom kružnog i pravog. Onaj tko ne može pratiti različita odnošenja momenata kruga ne može se kretati unutar te dimenzionalnosti. A vrijedi i obrnuto: onaj tko se ne može kretati unutar te dimenzionalnosti ne može vidjeti odnošenje momenata kruga. Poteškoća je u tome što se «oči uma» teško navikavaju da dimenzije prostora i vremena kruga gledaju posredstvom odnošenja momenata njegovog događanja. To je jedan sasvim novi jezik. Treba njime progovoriti a zatim se u tom govoru sve više usavršavati. Progovorit ćemo onog trenutka kad shvatimo da je krug odnošenje međusobno suprotstavljenih ali jedan drugom pripadajućih momenata – kružnog i pravog, onog trenutka kad te momente «ugledamo» i kad njihov odnos počnemo pratiti.

O kakvoj je dubini u krugu riječ, o kakvoj to dužini i širini, o kakvoj to punini. O takvoj dimenzionalnosti matematičari ne znaju ništa. Misliocima, pjesnicima, misticima ona je samorazumljiva. To je dimenzionalnost koja omogućuje i ljubav i mržnju, i pobjedu ovog prvog nad drugim.
Podrazumijeva je Pavao kad moli za izokretanje, preobrazbu svijesti i duha dragih mu Efežana:

Zato prigibam koljena pred Ocem, od koga ime svakom očinstvu na nebu i na zemlji: neka vam dadne po bogatstvu Slave svoje ojačati se po Duhu njegovu u snazi za unutarnjeg čovjeka da po vjeri Krist prebiva u srcima vašim te u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni mognete shvatiti sa svima svetima što je Dužina i Širina i Visina i Dubina te spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu da se ispunite do sve Punine Božje.


- 19:26 - Komentari (6) - Isprintaj - #

27.02.2009., petak


28. Sublimno!
Prelazak iz nižeg stanja u kvalitativno više stanje nazivamo sublimacija. Ono što se dosiže preko praga, s onu stranu vratiju (limen)nazivamo sublimno. Tom riječju imenujemo također profinjeno, oduhovljeno, uzvišeno. Prema Freudu cjelokupna kultura, posebno umjetnost je rezultat sublimacije seksualne energije odnosno libida. Mario Kopić u tekstu pod naslovom Umjetnik, umjetnost, umjetnina piše:

Za Freuda je čovjek u svojem temelju nagonsko biće; nagoni su u biti spolni nagoni, preciznije: različita očitovanja spolnog nagona, to jest libida. To pak znači da ljudski temelj nije isto što i bit čovjeka. Ljudski temelj su nagoni, a bit čovjeka je želja. Želja je nagon usmjeren ka drugome, ali preko trećega, trećega kao prepreke. U početku je ta prepreka nepremostiva. Između djeteta i majke postavlja se otac; on svojom riječju, u kojoj je sadržana određena prijetnja, zabranjuje spolni odnošaj s majkom kao prvim i najbližim spolnim objektom, odnosno majka u očevo ime odbacuje djetetov, na nju usmjeren spolni nagon. Ime oca tako postaje zakon koji nagon pretvara u želju. Želja je zakonom spriječen nagon. A budući da je energija spolnoga nagona nezaustavljiva, djetetov se libido odvraća od majke i obraća ženskom biću izvan dosega oca. Tu ga već čekaju druge zapovijedi i zabrane, zakoni koji sežu iznad incestnog područja. Posrijedi su moralni i drugi društveni zakoni. Svi oni sprječavaju prvotni spolni nagon, ne dopuštajući razlijevanje spolne energije, nego libido iz spolnog područja preusmjeruju na druga područja. Samo dio spolnog nagona ide u spolnu aktivnost. Drugi, možda veći dio, preraspoređen je među ne-spolne, recimo trans-seksualne aktivnosti. Jer spolna je djelatnost samo temeljna, odnosno najniža djelatnost. Druge djelatnosti, među koje spada i primjerice umjetnička, više su djelatnosti. Pripada im uzvišeno mjesto, latinski rečeno: sublimno: ‘Najznačajnijim se čini nagonski usud sublimacije, pri čemu se mijenjaju cilj i objekt, tako da se prvotni seksualni nagon sada zadovoljava ne u jednom seksualnom činu, nego u činu koji se i društveno i etički više poštuje’.

U istom tekstu Kopić kaže da slikari različitih poetika i različitih stilskih usmjerenja na nadsve različitim slikama upriličuju sublimno. On je izabrao dva primjera. Prvi je Leonardo de Vinci koji je veliki dio života posvetio dosizanju što potpunijeg prikaza profinjenog lica. Iskušavao se u njemu uvijek iznova, i to ne samo na Mona Lisi već i na drugim slikama. Drugi je Van Gogh. On je također tragao za što potpunijim izrazom sublimnog, ali ne u prikazu osmijeha već u prikazu seljačkih cipela.

Osmjeh Mona Lise nije mysterium samo za nas, nego je nešto tajnovito, nedokučivo i za Leonarda samog. Leonardo sa slikom, znamo, nije bio zadovoljan. Uprizorenim osmjehom nije se mogao zadovoljiti, nije ga mogao utješiti, pa ga nastavlja uprizora¬vati i na drugim slikama. Isto je tako i Van Gogha nešto gonilo da uprizoruje cipele. Nije posrijedi sublimacija ili fetišizacija cipela, posrijedi je suočavanje sa sublimnim preko cipela.

Kopić se u nastavku gornjeg teksta pita: Kako to da kao nešto sublimno mogu nastupiti cipele? Jer sublimno je ipak nešto veliko i veličanstveno, nešto što je uzvišeno, više od čovjeka, što ga prekoračuje. Odgovor pokušava, među ostalim naći i u čuvenoj Heideggerovoj interpretaciji Van Goghovih cipela u tekstu pod naslovom Izvor umjetničkog djela:

Iz tamnoga otvora izgažene unutarnje strane obuće ukočeno gleda muka radnih koraka. U široko krepkoj težini obuće naslagana je žilavost sporoga hoda po dugim i uvijek jednakim brazdama na njivi, nad kojom vije oštri vjetar. Na koži leži ono vlažno i sito tla. Pod potplatima se provlači samotnost poljskoga puta kroz suton. U obući treperi suzdržani zov zemlje, njezino tiho darivanje zorućega žita, i njezino neobjašnjeno sustezanje u pustome ugaru zimskoga polja. Kroz to oruđe provijava mučaljiva strepnja za sigurnost kruha, nijema radost ponovnog svladavanja nužde, treperenje u dolasku poroda i drhtanje u prijetnji smrti. Zemlji pripada to oruđe, i ono je zaštićeno u svijetu seljanke. Iz te zaštićene pripadnosti iskrsava oruđe samo k svojemu počivanju u sebi.
Ali sve to možda vidimo samo u obući na slici. Seljanka, naprotiv, jednostavno nosi cipele. Kada bi to jednostavno nošenje bilo tako jednostavno. Svaki put kad seljanka kasno navečer u tvrdom ali zdravom zamoru cipele odloži, i još u mrkloj zori opet posegne za njima, ili za blagdana prođe mimo njih, tada ona bez promatranja i razmatranja sve ono znade. Oruđevnost oruđa sastoji se doduše u njegovoj služnosti. Ali ova sama počiva u punoći bitnoga bitka oruđa. Mi ga nazivamo pouzdanošću. Njenom pomoću seljanka je ovim oruđem upućena u šutljivi zov zemlje, snagom pouzdanosti oruđa ona je izvjesna svoga svijeta. Svijet i Zemlja njoj su i onima koji s njome na njezin način jesu, samo tako tu: u oruđu. Mi kažemo „samo“, i pri tom se varamo; jer tek pouzdanost oruđa jednostavnu svijetu daje njegovu skrovitost i osigurava Zemlji slobodu njene stalne navale .

Durerova MELENCOLIA I prema fizičaru Davidu Finkelsteinu već u samom svom naslovu upućuje na sublimno. Podsjetimo se: Finkelstein premetanjem slova iz naziva MELENCOLIA I dobiva LIMEN COELO I (vrata k nebu I). Vrata su dvoja a vode u isto.
Jedna prepoznajemo u otvorenom horizontu lijevog dijela slike, a druga u zidom zatvorenom prostoru desnog dijela. Naziv LIMEN COELO I se odnosi na otvoreni horizont.
Druga vrata nisu označena kao LIMEN COELO već kao COELO LIMINE (urezujem u zid), što također nastaje prematanjem naziva MELENCOLIA I. Kod drugih vratiju, nazovimo ih uvjetno tako, jer je zapravo riječ o prozoru, radi se o proboju preko praga kroz prozor zida.
Prva vrata su vezana uz lik kruga. U njega je zagledan veliki anđeo što sjedi na podu sa otvorenim šestarom u ruci. Otvor šestara odgovara polumjeru kruga na dnu lijevog dijela slike. Isti takav krug se nalazi na vrhu slike u dijelu koji prikazuje ono nevidljivo (prazan kvadrat preko ruba grafike). Ono što je gore kao (nevidljivi) krug nevidljivo, dolje je prikazano, odnosno kao (vidljivi) krug objelodanjeno. S onu stranu, sa nebesa spustilo se na najdublje dno. Da bismo ga vidjeli uzalud ga tražimo na nebesima.

Bert Helinger u jednoj svojoj knjizi govori o tragateljima za duhovnim prosvjetljenjem, za krajnjim vrhom duhovnog iskustva. Taj vrh, kaže on je veoma usamljeno mjesto. Oni koji su se popeli do vrha u strahu su da će se spustiti. Zadržavanje vrha traži tako veliki napor, i oni moraju brinuti što će učiniti kad padnu na tlo. Tako oni ostaju na pola puta između vrha i dna – nemajući ništa ni od jednog ni od drugog.

Ovo stanje ni gore ni dolje, upravo je stanje melankolije, bolesti duha. Tako ga određuje i Soren Kierkegaard vežući ga za ono stanje u kojem se nalazi čovjek koji bi trebao iz estetskog stadija življenja preći u etički, ali za takovo što nema ni snage ni svijesti. Durer to stanje simbolizira nekom čudnom životinjom koja nije ni ptica koja leti ni miš koji hoda po zemlji. Upravo ta životinja nosi naziv MELENCOLIA I. U ovom kontekstu on imenuje samo naziv ove bolesti i ništa više. U slovima naziva stoji mogućnost premetanja i preokretanja u LIMEN COELO I i COELO LIMINE. No, njihovo pokretanje i preokretanje se može ali i ne mora dogoditi. Durerova grafika može biti samo prikaz tog bolesnog stanja, ali isto tako može biti prikaz onog sasvim drugog, zdravog i duhom ispunjenog.

Druga vrata, bolje reći prozor, vezana su uz kvadrat sa brojevima. Taj kvadrat u kojem su na magični način složeni brojevi od 1 do 16 probija zid i otvara prostor s onu stranu . Djelatnošću urezivanja u zid COELO LIMINE bavi se mali anđeo. To što on radi na tabli koju drži u svom krilu vidljivo je u kvadratu iznad glave velikog anđela.

Lice kruga na lijevoj strani grafike i kvadrat sa brojevima na desnoj! Dva različita pristupa jednoj te istoj problematici, dva različita proboja u ono s onu stranu, dva različita spuštanja onostranog u ovostrano.
Spuštanje onostranog u ovostrano na svakoj od strana prikazano je na poseban način. Tako na lijevoj strani imamo prikaz kroz Platonovu crtu. Tri velika kvadrata i dva mala, jedan gore drugi dolje. U njima: nevidljivi krug, ptica-miš, kameni blok, pas, vidljivi krug. Segment sa nevidljivim krugom gore odgovara segmentu sa vidljivim krugom dolje. Segment sa ptica-mišom gore trebao bi odgovarati segmentu sa psom dolje, kao što osmjeh Mona Lise odgovara Vag Gogohovim cipelama. Trebao bi, ali ne mora. Ovisi o tome da li će se događanje kruga odnosno broja uistinu dogoditi, da li će se uistinu uspostaviti prohodnost između onog gore i onog dolje, da li će se sublimno, kako gore tako i dolje uistinu uspostaviti.
Produhovljeni osmijeh lica i teški hod seljanke idu zajedno. Seljankin teški hod po zemlji kroči u nebo jer primjereno odgovara na njenu navalu, jer je ispravan. Pokazuju to njene cipele. Ne pokazuju one samo sebe, već nju koja u njima tako i tako hoda. Kroz taj i takav hod one joj daju pouzdanost koji je prepušta šutljivom zovu zemlje. Ovu seljankinu djelatnost Bert Helinger bi nazvao djelatnošću koja ispunjava:

Kad kažete djelatnost koja ispunjava mislite: kvalitetno rješavanje problema na koje nailazimo u svakodnevnom životu?

Točno. To je ono što nas očekuje u svakodnevnom životu: u emotivnoj vezi, u odnosima s djecom, na poslu. To su zadatci koji se moraju izvršiti i djelovanje koje nas ispunjava. Tko to čini s lakoćom, ima dobar utjecaj i na druge.

Mislite li da ima mnogo ljudi koji bi željeli biti nešto posebno i koji se kite određenim etiketama, npr. da su sada na spiritualnom putu ili meditiraju?

Da, točno. Jer kad ih promatram, mnogi su potpuno isprazni. U usporedbi s nekim tko obavlja težak posao, oni su sasvim isprazni, bez težine. Uzmite, na primjer, kakvu težinu ima seljak koji ujutro hrani svoje krave, a onda odlazi u polje... u usporedbi s nekim tko kaže: ''Ja meditiram''!

Teško je zamisliti da bi Van Goghove cipele mogle pripadati Mona Lisi. Ona nije seljanka. Ali ipak, njezin nadmoćan smješak ima veze sa njenim životnim hodom. Premda hoda kroz život u nekim sasvim drugačijim cipelama, ona hoda s onom ispravnošću i zaštitom kojom i Van Goghova seljanka.

Ne ispunjava svaki hod. Nije svaki hod kružni hod. Pa makar se događao u krugu. Tako, događanje kruga nije puko kruženje točke oko središta ili pak uspostavljanje površine omeđene kružnicom. A misli se da je kruženje to i ništa drugo. Kruženje je i to, ali ne ono pravo već izopačeno, prokleto, melankolično. Ono u kojem nema prohodnosti. Za takvo shvaćanje kruga kriva je geometrija koja ne zna čime se bavi, koja u pogledu spoznaje kruga ne poznaje svoj vlastiti doseg, a uvjerena je da proniče u sve što krug jest. Tako daje jedno jadno svega živog lišeno stanovište. S druge strane taj leš od kruga koji vapi za duhom i životom, vapajem koji geometrija ne čuje, želi oživjeti simbolizam. No, on to čini izvana. Udahnjuje mu život kao što se to čini sa lutkama u lutkarskom kazalištu.

Kruženje kao hod koji ispunjava! Hod do sublimnog, do onog nečeg što svi tražimo i bez čega ne možemo. Do onog što traže Durer, Leonardo, Van Gogh. U takvom se hodu hoda kad se promišlja Otkriveno lice kruga ili kad se promišlja Akribija više vrste. Težak je to hod. Oni koji njime idu stižu kasnije na cilj od onih koji kruže po periferiji. Ali oni koji kruže kroz ova djela idu jednim drugačijim putem. Dosižu jednu sasvim drugačiju ispravnost, jednu sasvim drugačiju ispunjenost.

Otkriveno lice kruga govori o događanju kruga s naglaskom na lice. Ono hoće pokazati prije svega da krug nije samo površina već da on ima lice i to ne bilo kakvo. To lice je sublimno. To je lice s osmjehom Mona Lise. U jednoj od verzija koje su prethodile onoj konačnoj u predgovoru je stajao stih iz pjesme nad pjesmama:

Golubice moja,
U spiljama kamenim,
U skrovištima vrletnim,
Daj da ti vidim lice
I da ti čujem glas,
Jer glas je tvoj ugodan
I lice tvoje krasno.

Druga knjiga o događanju kruga Akribija više vrste, naglasak ne stavlja na otkrivanje lica već na prohodnost, na njegovu ispravnost. Simbol ustrajnog i strpljivog pravednog hoda, hoda na jednoj sasvim drugoj stazi od one kojom ljudi najčešće hodaju je biblijski Job. On nije odustao i onda kad su mu svi ukazivali na to da tom stazom nema smisla ići. To ne znači da nije posustajao, da nije padao. Elifaz Temanac ga ohrabruje da ne posrne, da se njemu koji je drugima klecava koljena podizao, zglobovi ne iščaše:

„Eto, mnoge ljude ti si poučio,
Okrijepio si iznemogle mišice,
Riječju svojom klonule si pridizao,
Ojačavao si koljena klecava.
A kad tebe stiže, klonuo si duhom,
Na tebe kad pade, čitav si se smeo!
Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje,
Neporočnost tvoja životu ufanje.

U prvih 72 znamenke broja pi događa se premetanje brojeva slično premetanju slova na grafici MELENCOLIA I. Bez tog premetanja i s njime povezanog u premetanja na grafici prikazanog sadržaja grafikaa prikazuje samo jedno iščašeno događanje. Na njoj se ne događa ništa. Isto tako bez uzglobljivanja brojeva u prve 72 znamenke broja pi u tom se broju ne događa ništa, osim akribije niže vrste, ako se to može nazvati nekim događanjem. U zaključku teksta Akribija više vrste stoji:

Do postave broja u pitanje dolazi tako da rezajuće trojke pokreću uza se prisutne pokretne brojeve 5(4), 3(6), desni 9(0) i one iz onostranosti lijevi 9(0) i 7(2). Prisutni tamo gdje ih je smjestio poredak znamenki broja pi, ti su brojevi na krivom mjestu. Dolaskom na pravo mjesto postavljaju događanje broja u pitanje tako da zatvaraju broj sadržaja (cjelinu kružnog) u pravo vanjsko. Usuđujemo se reći da su u hodu akribije niže vrste zglobovi iščašeni i da se ne može hodati ukoliko se ne namjeste. Ako se ne dogodi postavljanje događanja broja u pitanje, od akribije niže vrste ne možemo se maknuti. A ukoliko nam se dogodilo moramo ga čuvati da ne da nam se događanje ne bi opet iščašilo.

Zajedništvo pravog i kružnog, to njihovo međusobno slaganje, pristajanje jedno uz drugo bilo ono u onostranosti bilo u ovostranosti je akribija više vrste. Ta je točnost različita od one koja je vezana za određivanje sve novijih decimala broja pi. Pred ovom koja se može sve preciznije i preciznije izračunati daleko smo odmakli, napredujemo sve dalje, premda ne znamo kuda i kamo idemo. A pred ovom više vrste, i onda kad smo na kraju, stojimo na početku. Ono što je jedno od drugog odvojeno a jedno drugom pripada, ne dolazi k sebi i k onom drugom tako olako. Najčešće ne dolazi. Ako dođe, onda je to izuzetno vrijedno, neizračunljivo jer je neračunljivo.


- 12:46 - Komentari (52) - Isprintaj - #

26.01.2009., ponedjeljak


27. Kotač koji se kreće iz sebe samog
Isus i Nietzscheov Zaratusra u mnogo čemu su oprečni, ali u jednom se slažu. Slažu se oko odredbe mjere ljudskosti. Ta mjera za obojicu je dijete.
Isus kaže:

«Zaista kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjeg kao dijete, ne u nj neće unići.»
.

Za Zarathustru dijete je „nevinost i zaborav, stalno otpočinjanje, igra, kotač, koji se iz samog sebe okreće, prvi pokret, sveto kazivanje Da. Zato on postavlja ozbiljno pitanje svakome tko se usuđuje roditi i kroz život voditi dijete. Kao da pita: Znaš li ti čovječe, znaš li ti ženo što uopće hoćeš? Možeš li ti to? Pitanje glasi:

Jesi li ti neka nova snaga i neko novo pravo? Prvi pokret? Kotač koji se okreće iz sebe sama? Možeš li prisiliti zvijezde da se oko tebe okreću?

Rečeno riječima Svetoga Pavla to glasi: Jesi li ti odgajatelju u Duhu slobodan. Možeš li odgajati za slobodu.

Djeca hoće biti ono što u njima otkriva Nietzsche, hoće biti kotač koji se kreće iz sebe samog. Nismo li sami taj kotač ne možemo im pomoći. Ne pomognemo li im svojim duhovnim stavom da ovladaju kotačem koji se u njima kreće, okrenut će se protiv njih i bacat će ih iz krajnosti u krajnost sve dok ih ne uništi. Gledamo to samouništavanje i često mislimo da je jedini izlaz u tome da im zabranimo ono što trebaju biti. No, etika dopuštanja i zabrane ne oživljuje, već ubija.

Pokažimo to na jednom primjeru iz Evanđelja. Nakon preobrazbe na Gori, Isus silazi sa trojicom svojih učenika koji su još pod jakim dojmom onog što su doživjeli Mk 9,14-29. Vidjeli su svog učitelja u slavi, onakvog kakav on zaista jest. Silazeći, primijetili su veliku gužvu i silnu galamu. Učenici koji se nisu popeli na goru, već su ostali u podnožju, pokušavali su pomoći jednom mladiću kojeg je zloduh bacao po zemlji, a on bi skakao čas u vatru, čas u vodu, dakle, iz krajnosti u krajnost i nije mogao razgovijetno govoriti. Služili su se metodama kojima se i Isus služio, radili su i govorili ono što su vidjeli i čuli da on govori i radi, ali uzalud.
Nesretnom dječaku koji je, ničeovski rečeno, izgubio moć upravljanja kotačem koji se sam od sebe u njemu kretao, nisu mogli pomoći ni ona trojica prosvijetljenih koji su zajedno sa Isusom upravo sišli. Oni su produhovljeni, ali još nemaju mudrosti, za učiteljstvo potrebno znanje, vrlinu i vještinu. Njihova volja i njihovi nagoni još nisu usklađeni tako da mogu među mlade ljude unositi mir, buditi povjerenje i pomoći im da progovore. Oni još nisu u Duhu slobodni. Mladima govore tako da moraliziraju. Etika im je izvedena iz duhovnosti, a kao takva ne može izaći iz začaranog kruga, ovo trebaš, ovo ne smiješ.

U odgoju i obrazovanju nije dovoljno posjedovati vještine, pa makar to bile provjerene sofisticirane tehnike. One moraju biti prožete duhom. Rilke u jednoj pjesmi iz 1924 godine, koju je Hans Gadamer stavio na početak knjige Istina i metoda, to razlikovanje pukih vještina i onih duhom prožetih izrekao je ovim stihovima:

„Dok hvataš ono samonabačeno, sve je
Vještina i lak čar;
Tek kad odjednom hvatač postaneš lopte
Koju je jedna vječna suigračica
Tebi dobacila, tvom središtu
U točno smognutom zanosu, u jednom od onih lukova
Iz mosta velikog koji gradi Bog:
Tek onda je hvatanje umijeće sposobnost, -
Ne tvoja, već svijeta.“


- 21:45 - Komentari (35) - Isprintaj - #

23.08.2008., subota


26. Jezik poučava?
O jeziku možemo učiti, podučavati i poučavati na različite načine, te tako sticati i prenositi različita znanja. Ona mogu biti praktička, dakle u govornom iskustvu primjenjiva, a mogu biti i teorijska, bilo znanstveno, bilo filozofski. No, tekst koji je pred nama nema pretenziju proširiti naše praktičko ili teorijsko znanje o jeziku, ni pokazati kako se ono može prenijeti drugima. On nas poziva na mišljenje koje nije, prije svega, usmjereno prema dosizanju nekog određenog znanja o jeziku, već se pred tim fenomenom čudi, pita se o njemu i hoće što izvornije to začudno i pitano iskusiti. Naći ćemo ga u filozofiji Martina Heideggera i u ostvarenjima njemu bliskih pjesnika kao što su Stefan George, Friedrich Hölderlin, Georg Trakl. Ono je prisutno i u ostaloj velikoj poeziji. Pokazat ćemo to na primjeru pjesme Povratak Dobriše Cesarića.

O kakvom je to iskustvu jezika riječ? Nemamo li iskustvo jezika samim tim što govorimo? Zar takvo iskustvo nije izvorno? Da li je moguće neko izvornije iskustvo? Heidegger u svom prvom od tri predavanja pod naslovom Bit jezika o tome kaže: „Mi govorimo jezik. Kako jeziku možemo biti bliži nego tako da govorimo? Pa ipak je naš odnos prema jeziku neodređen, tajnovit, gotovo nijem. Promišljajući taj čudesan suodnos tvari, jedva možemo izbjeći, da nam svaka opaska o njemu ne zvuči tuđe i nerazumljivo. Moglo bi stoga biti probitačnim, kada bismo se odvikli od toga, da uvijek slušamo samo ono što već razumijemo.“(1) Heidegger postavlja mogućnost da nam jezik progovori sam o sebi tako da nas iznenadi razumijevanjem i iskustvom za kojima kao ljudska bića iskonski težimo. Time što govorimo neki jezik on sam još ne dolazi do riječi. „U govorenju govori mnogo toga, a prije svega ono što govorimo: neko stvarno stanje, neka zgoda, pitanje, molba. Samo stoga što u svakidašnjem govorenju sam jezik ne govori, nego se štoviše stječe, možemo mi uopće neki jezik govoriti, nešto ili o nečemu govoreći raspravljati.“(2) Govor jezika samog o njemu samome moguć je tamo gdje dolazimo u situaciju da tražimo prave riječi za ono što nas tišti, privlači ili oduševljava, a da ih ne možemo naći ukoliko nam ih jezik sam ne pokloni. To se događa u poeziji.

Kada kažemo poučavanje o jeziku u svjetlu filozofije i poezije prije svega mislimo na poučavanje jezika samog koji nas kroz poeziju, govoreći o sebi, uči jednom temeljnom i izvornom ljudskom iskustvu. Ali isto tako ovim se podrazumijeva i učiteljevo prenošenje iskustva jezika učenicima ukoliko ih prema tom iskustvu može voditi, a oni ga mogu slijediti. Učenje kao prenošenje izvornog iskustva našeg postojanja i postojanja uopće, i primanje tog iskustva od strane onog kome se prenosi, jest izvoran, čudesan, specifično ljudski čin.

Ne govorimo, dakle, o učenju kao stjecanju i prenošenju određenih znanja i vještina, već o učenju kao stjecanju i prenošenju iskustva bitka, prije svega iskustva našeg vlastitog postojanja, njegove valjanosti ili promašenosti. Hans-Georg Gadamer za takvo iskustvo kaže: „Nasuprot onome koji već sve poznaje i sve već bolje zna, iskusni se pokazuje više kao radikalno nedogmatičan, kao onaj tko je – upravo zato što je stekao tako mnogo iskustva i iz iskustava naučio – posebno sposoban stjecati nova iskustva te iz njih učiti. Dijalektika iskustva se ispunjava ne u nekom zaključenom znanju, nego u onoj otvorenosti za iskustvo, otvorenosti koju samo iskustvo omogućuje.“ (Hans-Georg Gadamer, Istina i metoda)

Otvorenost za iskustvo podrazumijeva otvorenost za učenje. Martin Heidegger kaže: „Imati puka saznanja, ma koliko obimna, nije neko znanje. I ako se ta saznanja rasporedom studija i ispitnim odredbama sažimaju na ono što je najvažnije, ona nisu neko znanje. I ako su ta, na najnužniju potrebu skresana, saznanja ''bliska životu'', njihov posjed nije neko znanje. Onaj tko takva saznanja nosi unaokolo, pa je uz to uvježbao i neke praktične smicalice, taj će i pored toga, suočen sa zbiljskom zbiljom, koja je uvijek drugačija od onoga što malograđanin podrazumijeva pod bliskošću životu i stvarnosti, biti bespomoćan i nužno će postati šeprtlja. Zašto? Zato što on nema nekog znanja, jer znati znači: umjeti učiti. Svakidašnji razum podrazumijeva, naravno, da neko znanje ima onaj kome više nije potrebno učiti, zato što je to već izučio. Ne: zna samo onaj tko razumije da uvijek ponovo mora učiti i koji je na temelju tog razumijevanja sebe doveo prije svega do toga da stalno može učiti. To je mnogo teže nego posjedovati saznanja.“( Martin Heidegger, Uvod u metafiziku)


Takvo iskustvo i takvo učenje je rijetko i zato je tako veliko. U školama ima mnogo nastavnika, ali malo učitelja (3), puno polaznika nastave, a malo učenika, puno podučavanja a malo izvornog učenja. Imamo mnoštvo škola, ali u njima malo onog po čemu je škola dobila ime. Kao što se ne događa često da nam do razumijevanja i iskustva dopre govor, pouka jezika samog o njemu samome, ne događa se često ni razumijevanje onog što su stari Grci nazvali shole.

Tu riječ možemo teško autentično prevesti. Najčešće se služimo izvanjskim opisom življenje u slobodi. O tome piše Damir Barbarić u svom prikazu Aristotelove filozofije: „Izrazi koje nam u svrhu približenja smislu te riječi pruža vlastiti jezik, kao ''dokolica'', ''počinak'', ''odmor'', sve su odreda tek negativne strane iskustva toga što tom riječju izvorno biva imenovano. I nije to nikako neprilika i nevolja tek recimo hrvatskoga jezika, već je on dijeli i sa svim ostalim slavenskim, ali jednako i sa baš svim bitnim jezicima današnjice. Temeljni ''aktivizam'' kojim je već stoljećima i stoljećima prožet i upravljan sav čovjekov pristup kako svemu oko sebe tako i svemu u sebi, pa i samom onome po čemu jest i on i cjelina svega, ne dopušta mjerodavno pozitivno iskustvo toga što bi se kao ''slobodno vrijeme'' i ''vrijeme slobode'' imalo skrivati u toj navodnoj ''dokolici'' i ''praznovanju''. (Damir Barbarić, Grčka filozofija)

Kad nam jezik govori i tako nas poučava o sebi samome, uči nas i o učenju i odgoju kao našem bitnom odnosu prema svijetu.
Poučavanje jezika u svjetlu filozofije i poezije nadaje se kao predložak za poučavanje u zadnjim razredima gimnazije i to u sprezi nastave književnosti, logike i filozofije, naravno tamo gdje do takve sprege može doći. Ono se ne može planirati, ono se dešava, kao što se u Cesarićevom Povratku dešava ljubav, i to možda i ponekad. Ovaj tekst je svjedočanstvo jedne takve mogućnosti, i tko zna, može biti poticaj za mnoga slična dešavanja. Polazište su nam već spomenuta Heideggerova predavanja i pjesma Stefana Georgea, Riječ. Upravo u ovoj pjesmi taj filozof prepoznaje govor jezika samog. Pokazat ćemo da to isto, a opet različito možemo prepoznati u već spomenutoj Cesarićevoj pjesmi.

U trećem razredu gimnazije, na prvim satovima logike, sedamnaestogodišnjaci su pozvani da se okrenu svojim mislima, ne samo njihovom sadržaju, već i njihovim logičkim formama: zaključku, sudu i pojmu. Okretanje ovim formama je također okretanje jeziku kroz koji se one izriču, bez kojih ih, možda, tko zna, ne bi ni bilo. To je prilika da se ukaže na jezik, mišljenje i postojanje kao nešto što nije samo po sebi razumljivo, već je čudesno i upitno.

Logički misliti ne znači samo logički zaključivati. Da je tako, mišljenje bi se moglo svesti na računanje. Misliti također znači i logički suditi i logički poimati. Olako shvaćamo sudove, prebrzo izlazimo na kraj sa pojmovima. Pitajmo npr. što to izgovaramo s rečenicom Darko voli Sofiju? Većina će reći da smo izrekli činjenicu. Ali to nije činjenica. To što smo rekli je tek misao o činjenici da Darko voli Sofiju. Činjenicu da Darko voli Sofiju moramo razlikovati od misli Darko voli Sofiju. Ta se misao zaista može odnositi na činjenicu, a može je promašiti, čime to što smo mislili da je činjenica prestaje biti činjenicom. Naša misao o činjenici se ne odnosi na samu činjenicu već na naše vjerovanje da je nešto činjenica. To vjerovanje ima smisla ako je opravdano. To opravdanje nije uvijek pouzdano. Znanje nije posjedovanje gotove istine (4). Znamo li mi uopće što je to ljubav? Zna li to Darko? Da li ono što mislimo pod ljubavlju odgovara ljubavi? I kako možemo onda sa sigurnošću reći Darko voli Sofiju? Krhko je znanje kaže Cesarić. Nikad kod izricanja suda o tako velikim ljudskim stvarima ne možemo biti sigurni u postojanje i istinitost onoga o čemu govorimo. Naše prosudbe možda su na tragu istine, a možda su sanje, kako kaže naš mudri pjesnik.
Sud je složena misao, sastavljena od pojmova. U njemu se pojmovi odnose između sebe i upućuju na neki predmet, odnosno činjenicu. Tek se sudom uspostavlja odnos između pojma i predmeta, odnosno neke činjenice. Pojam za sebe, dakle izvan suda, ništa ne izriče. Ali riječ „Darko“ ne mora biti samo puki pojam izvan suda. Tom riječju dozivamo, zazivamo, imenujemo. Imenovanje je čak početak iskustva ljudskog odnosa sa vanjskim svijetom, a time i početak jezičnog iskustva uopće. Prvi kontakt djeteta sa vanjskim predmetima događa se u imenovanju predmeta.(6) Nadalje, odnos sa osobom uspostavljamo tako da je zovemo njenim imenom. Ime nije nešto na osobi, već je osoba sama. Izgovaranje našeg imena, koje najuže vežemo uz svoju osobnost, nećemo dozvoliti nekome tko nam se nije dovoljno približio i tako postao prisan. Onaj tko nas uistinu voli ima moć dozvati nas do našeg izvornog postojanja.

Na religioznoj razini svatko tko ne može zazvati ime Božje, propada, a onaj tko može, spasava se. Zazivanje imena božjeg nije omogućeno pukim teorijskim znanjem tog imena već poštovanjem, ljubavlju prema Bogu. Bog je zabranio, pa čak i onemogućio izgovaranje svog imena ukoliko ga ne prati poštovanje i ljubav onog tko ga zaziva. U prikazu knjige Andrea Chouraquia Deset zapovjedi danas, Jadranka Brnčić kaže: „Neizgovorljivo ime Adonaj JHVH čuva tajnu svojih vlastitih značenja na način na koji Bog čuva neizkažljiv misterij svoga bića.“ (5)S druge strane, Bog koji nas ljubi zove nas našim imenom. „Ne boj se, jer ja sam te otkupio, imenom sam te zazvao: Ti si moj.“ (Iz 43,1b) Imenovanje je obostrani čin darivanja čovjeka čovjeku, čovjeka Bogu i Boga čovjeku, svijeta čovjeku, čovjeku svijeta


Fenomen imenovanja, odnosno zazivanja, nas, među ostalim, upozorava da uz odnos misli i predmeta, ne bismo smjeli previdjeti odnos između misli i onoga čime misao izričemo. Pojam izričemo riječju, a sud iskazom. Kao što pojam ljubav nije isto što i ljubav sama, tako ni riječ „ljubav“ nije isto što i pojam ljubav. Riječju „ljubav“ mi misao ljubav tek izričemo. Ljubav prema Sofiji ne pripada riječi „Darko“, već osobi Darko. Osoba Darko voli Sofiju (naravno ukoliko je to istina), a ne riječ „Darko“. Ovdje nam se postavlja ključno pitanje ovog našeg izlaganja: U kakvom su to odnosu riječ, misao i stvar? Izoštreno do krajnosti ono glasi: Postoji li stvar bez riječi?

Filozof John Locke na ovo pitanje odgovara potvrdno. Stvari i misli o njima postoje nezavisno o riječi. Govoreći o jeziku u Ogledima o ljudskom razumu, on ne vidi neku dublju vezu između riječi i predmeta, odnosno činjenice. (7) Riječi se prije svega odnose na osjetilne predodžbe – ideje, koje se u osjetilnom iskustvu stvaraju u našem razumu. Riječi su znakovi za predodžbe-ideje. Prenesene u jezik predodžbe-ideje se mogu prenositi drugima. Funkcija jezika je komuniciranje drugima našeg unutrašnjeg iskustva. Jezik nema nikakve dubine, nikakve tajne. U njemu se nalazi samo ono što smo u njega stavili. Dubina i tajna je u stvarima i njihovim odnosima, odnosno u predodžbama-idejama koje se u njima stvaraju u našem razumu. Riječi nisu vezane za stvari i njihove odnose. No, filozofija koja prebiva u blizini razumijevanja pjesme Stefana Georgea svjedoči jedno sasvim drugačije iskustvo:

Riječ

Čudo iz daljine ili san
Donio sam na kraj svoje zemlje

I čekao sve dok sijeda Norna
Ne nađe ime u svojem zdencu

Nato sam to mogao čvrsto i snažno zahvatiti
Što sad tom krajinom cvjeta i sija…

Jednom sam prispio nakon dobre vožnje
S draguljem skupocjenim i lomnim

Ona je dugo tražila i objavila mi:
„Ništa ovdje ne sniva na dubokom dnu“

Našto je to ispalo iz moje ruke
I moja zemlja nikada nije dobila to blago…

Tako sam se s tugom naučio odreći:
Da nema stvari gdje nema riječi.

Pjesma se sastoji od sedam dvostiha. Prva tri i druga tri čine zasebne cjeline, a sedmi dvostih izražava završnu misao. Tu pjesnik kaže da je nešto s tugom naučio. Naučio je jedno odricanje, i to upravo odricanje od stava kojeg zastupa Locke. To je stav da postoje stvari bez riječi, da su riječi samo kvačice kojima ih zakačujemo i otkačujemo. To je bilo dugo vladajuće iskustvo i samog pjesnika. Bio je njime opčaran. Izražava ga u prvoj cjelini od tri dvostiha. Pjesnik je pjevajući dotakao nešto velebno, čudo iz daljine ili san, ali čemu još nedostaje riječ, čemu nedostaje ime, da bi se približilo i u javi očitovalo. Zato on putuje do kraja svoje pjesničke zemlje, do kraja svojih izražajnih mogućnosti. Tu ga čeka božica sudbine, sijeda Norna, pored dubokog zdenca. Zagrabila je do dna i tu našla traženo ime. Ono što je pjesnik samo dotakao sada može čvrsto i snažno zahvatiti. Nekadašnje čudo iz daljine ili san sada njegovom zemljom, tom krajinom cvjeta i sija.

Ali jednom se dogodilo, bolje reći desilo, nešto presudno. O tome on govori u drugoj cjelini od tri dvostiha. Kaže da je jednom prispio Norninom zdencu nakon dobre vožnje, s draguljem skupocjenim i lomnim. Norna je dugo tražila ime i objavila mu da ništa ovdje ne sniva na dubokom dnu. Dragocjen dragulj je ispao iz njegove ruke i njegova zemlja ga nikad nije zadobila. I tako se pjesnik s tugom naučio odreći: Da nema stvari gdje nema riječi. Nemojmo čitati brzopleto. Iza dvotočja ne stoji čega se pjesnik naučio odreći. Tu ne piše: nema stvari gdje nema riječi. U tom slučaju bi značilo da se on odriče ovog stava i da se ponovo vraća na onaj koji je opisan u prvoj cjelini, gdje iskušava da postoje stvari i prije riječi. Zato iza dvotočja piše: Da nema stvari gdje nema riječi.

U originalu zadnji dvostih glasi: So lernt ich traurig den verzicht:/ Kein ding sei wo das wort gebricht. U svojoj interpretaciji Heidegger, među ostalim kaže: „Ono što slijedi iza dvotočke, nakon „(se) odreći“, ne imenuje ono čega se pjesnik odriče, nego imenuje područje, u koje se to odricanje mora upustiti, imenuje zapovijed da se pjesnik sam upusti u sada stečeno iskustvo između riječi i stvari.“


Ne radi se o navođenju onoga čega se odrekao već o ukazivanju na jedno stanje u koje je nakon bolnog učenja konačno stigao. Da nema stvari gdje nema riječi je imperativ kojem se on, u radosnom iskustvu jezika koji sam sebi izgovara, predaje.

U učenju odricanja prisutna tuga nije neka utučenost, odnosno sjeta.(8) To je tuga koja stoji spram onog najradosnijeg tako da joj se ono uskraćuje, čuva i sprema se za svoje izvorno došašće. Hodajući putem, tom došašću ususret, pjesnik ne dostiže neko puko znanje, već ulazi u odnos riječi i stvari. „Ali taj odnos nije neki odnos između stvari na jednoj i riječi na drugoj strani. Riječ sama jest odnos, koja u sebi svagda sadrži stvar tako, da ona jest neka stvar.“ (9) Bile su odvojene tako da je stvar tražila svoju riječ, ali nisu se našle. Mogu se naći samo u iskonskom iskustvu njihovog jedinstva. Stvari prebivaju u jeziku. Samo se u njemu pojavljuju u svojoj istini. Iskustvo tog prebivanja u istini jest neko znanje, no primjerenije ga je nazvati uvidom.

Hans –Georg Gadamer u već citiranom djelu ovako obrazlaže ovu distinkciju: „Uvid je nešto više od spoznaje ovog ili onog stanja stvari. On uvijek sadrži jedno odvraćanje od nečega čime smo bili zahvaćeni kao da smo zaslijepljeni. Utoliko uvid uvijek sadrži moment samospoznaje i predstavlja nužnu stranu onoga što nazivamo iskustvom u pravom smislu“


U Georgeovom iskustvu riječ i stvar su iskonski jedno. Druga riječ za takvo, iskonsko, jedinstvo nečega jest ljubav.

To da su mišljenje (izricanje) i ono što se misli (izriče) u iskonu jedno, što se u neposrednom iskustvu skriva tako da nam se pokazuje kao podvojeno, prisutno je već kod Parmenida i stalna je tema zapadne metafizike. Naš renesansni filozof Frane Petrić spoznaju kao uspostavu tog jedinstva vidi kao čin ljubavi. Takvo iskustvo on također ne povezuje sa silogističkim zaključivanjem, diskurzivnim mišljenjem, već intelektualnim uvidom, visio intelectualis. Vidi: Frane Petrić, Nova sveopća filozofija, str.32v.


Ona omogućuje takvo dozivanje stvari da se njime stvar očituje kao da tek ovim dozivanjem nastaje. Takvo, spoznajom kao uvidom uspostavljeno iskonsko očitovanje jest kreacija, ponovo rađanje.

U gore citiranom djelu na str. 31v Petrić kaže: „I tako biva da spoznaja nije (cognitio) nije ništa drugo nego neko združenje (coitio) sa svojim doznatljivim (cognobile). Otuda se lako ime obrće od združenja u spoznaju. Grcima je gnMsis (spoznaja) kao nea genesis (nova generatio – novo rađanje), a nosis, noesis (razumijeće) stanoviti povratak u samu bit.“ Izraz coitio podrazumijeva erotsko združenje, ali ono se u ovom slučaju ne mora lučiti od duhovnog združenja. Prema Paulu Riceuru te distinkcije nema ni u Knjizi postanka, ni u Pjesmi nad pjesmama. Vidi: Jadranka Brnčić, Riječima ponovo uspostaviti smisao, str.893-894.


Time što prikladno imenuje stvar pjesnik je nanovo stvara. Riječ kojom se to desilo nije nešto na stvari, već je ona jedno s njom. Stvar je sva u njoj, kao što je Bog sav u imenu u ustima onog tko ga uistinu izgovara, kao što je voljena žena sva u dozivanju onog koji je voli.

„Post 2,23 nalazimo a kraju narativnog luka o stvaranju (biljaka, životinje, čovjeka, ljudske samoće): žena se pojavljuje baš u trenutku kada muškarac prepoznaje vlastitu nedostatnost, te se zajedno s njom rađa i jezik, kao komunikacija.“ (Jadranka Brnčić, Riječima ponovo uspostaviti smisao, str.894.)


Putujući s Georgeom i Heideggerom došli smo u blizinu Cesarićeve pjesme Povratak. Već rekosmo da je i nju moguće interpretirati kao onu u kojoj jezik progovara o sebi. Srcem punim voljene osobe pjesnik je izrekao čudesne rime, kreaciju usporedivu sa Georgeovom pjesmom Riječ. Iskustvo ljubavi ovdje je povezano sa iskustvom pjesnikove umjetničke kreacije. Ljubav o kojoj govori je izvorna kao i sam pjesnički izričaj. Zato ne mora biti čudno ukoliko u Cesarićevim čudnim rimama prepoznamo govor samih tih rima, govor jezika o samom sebi.

Pjesma Povratak je sastavljena od sedam strofa. Šest čini zasebnu cjelinu, a sedma je cjelina za sebe. Nešto slično kao kod Georgea. Georgeova sedma strofa je tako sročena da prenosi čitaoca (pod pretpostavkom da se od pjesme i jezika koji u njoj sam o sebi govori daje poučiti) u iskustvo koje se u preostalih šest uskraćuje. To je iskustvo nepomućene radosti kreacije u kojoj su riječ i stvar iskonski jedno. Ono se dešava u podlaganju neupitnom imperativu: Da nema stvari tamo gdje nema riječi. Prepušteno je čitaocu, njegovoj moći ili nemoći, da se tom bezuvjetnom imperativu podredi. Nema li on tu moć ostat će u iskustvu da postoje stvari na neiskonski način, tako da ih možemo prisvajati manipulirajući s riječima. No pritom nužno manipuliramo i s njima i one, zajedno sa riječima, s nama. Pjesnik je s bolom naučio takvog iskustva se odreći, a mi ukoliko za tu bol nismo spremni, ostajemo u njemu kao u začaranom krugu. Šest strofa Povratka predstavljaju jedan takav začarani krug, a sedma je prostor u kojem se iz tog kruga izlazi. Ona je bez riječi. Označena je dvoredom crtica. Nalazi se neposredno prije posljednje. A posljednja strofa je doslovno ponavljanje prve.

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna,
Krhko je znanje!)
Možda je pao trag istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti – velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

Cesaričev začarani krug sastavljen je od tri koncentrična kruga. Uz upravo naznačeni vanjski krug postoji unutrašnji kojeg čine druga i peta strofa i sržni (10)krug koji čine treća i četvrta. Tako je uz kružno kretanje prisutno i pravolinijsko napredovanje. Čitajući pjesmu iz prvog kruga ulazimo u drugi, pa treći, vraćamo se u drugi gdje imamo mogućnost izlaska. Ne ostvarimo li je padamo opet u prvi, pa smo opet tamo gdje smo bili. Pripadnost pojedine strofe određenom krugu prepoznatljiva je u stupnju emocionalne zasićenosti.(11) U prvom je ona jednaka nuli. Na djelu je pojmovno mišljenje, a bavi se upitnošću znanja. Konstatira njegovu krhkost i spram toga postavlja mogućnost ljubavi kao nečeg velikog i moćnog. U drugom krugu pojmovno se mišljenje zamjenjuje slikovitim. Svoju ljubav pjesnik smještava u more života što vječito kipi što vječito hlapi u kojem sastaju se opet, rastaju se opet iste kapi (druga strofa) odnosno, u vrijeme koje se kreće kao sunce u krugu i donosi nam istu radost i tugu (peta strofa). Emocionalna zasićenost raste, da bi svoju puninu dosegnula u trećem krugu. Tu je izričaj mogućnosti ponavljanja jedne velike ljubavi koja se jednom davno desila i nestala u moru vječnosti. Svaka ljubav hoće imati budućnost, ona hoće da vječno posjeduje ono što joj pripada. (12) Ovdje u sržnom krugu mjesto je govora o ljubavi pjesnika i voljene žene ukoliko je ona upravo to što treba i može biti, ne kao pojam, ne kao slika, već kao stvar(nost) sama.

Jedna od mogućnosti potvrđivanja vječnosti i neprolaznosti ljubavi je njeno ponavljanje u vremenu. Cesarić ga priželjkuje punim srcem. Prazni ah iz prvog kruga okreće se u ljubavlju i čežnjom ispunjeni oh. No, da li je želja za ponavljanjem u vremenu ispravna, da li je to ono što on zaista želi, zna li on što je to što želi? Nije li to samo začaranost koje se mora odreći? Ne doživljava li ovdje Cesarić ono isto što i George u pjesmi Riječ kad želi da mu suđenica Norna, nakon što je u dobroj (zanosnoj) vožnji proputovao svom svojom zemljom, u svom dubokom zdencu zagrabi ime za dragulj dragocjen i lomni.
Dobriša Cesarić putuje beskonačnim morem života, pustom vječnošću, tražeći ime voljene žene. Ljubav je tu, ali ne i ljubljena. Pjesnik je ne može dozvati, jer je ne može imenovati. On ne zna njeno ime.

I ja koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime.

Iskustvo je zanosno, ali i razočaravajuće.

Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat kao stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.


Tema imena nije slučajno prisutna u samom središtu Cesarićeve pjesme. Ona je najuže povezana sa temom znanja koja se izriče na samom početku, prve, odnosno posljednje strofe: Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna, Krhko je znanje!). Tema znanja se izriče još jedanput i to na kraju te iste strofe gdje pjesnik za ljubav kaže da ne zna da li je želi ili ne želi.

Pjesnik jako želi ljubav, ali on zna da ta njegova želja ne mora biti želja za onim što ljubav zaista jest. Ostvarujući želju za ljubavlju mi preispitujemo da li uopće znamo što želimo, i ako smo poučljivi prepoznat ćemo da li smo na pravom putu ili smo promašili.


To da pjesnik neće znati ime svoje voljene nije slučajna, usputna konstatacija. On neće znati ime jer se afirmacija vječnosti i neprolaznosti ljubavi ne može desiti kroz ponavljanje. Ljubavi će biti ako se pjesnik odrekne upravo ovog o čemu tako zanosno govori. Da li će se to desiti ili se to neće desiti? O tome je riječ u daljnjem toku pjesmu koji je istovremeno, kako smo vidjeli, sukcesivan i kružni. U njemu se može dogoditi izlazak iz začaranog kruga, ali i ponovni pad u ponavljanje.
Peta strofa, premda čini krug sa drugom, nije joj po svojim značajkama posve analogna. Ta je analogija prisutna samo u prvom djelu, u prva četiri stiha. Preostala četiri stiha napuštaju razinu slikovitog prikaza i ponovo se vraćaju stupnju potpune emocionalne zasićenosti kakva je prisutna u sržnim strofama.

I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići –
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
-------------
-------------


Tu je prenesena i radnja iz tih strofa. Ono što samo možda može biti treba postati ono što uistinu jest, stvarnost. Ta stvarnost je naznačena u crticama sedme strofe, koja iza toga slijedi. Ako se ona ne ostvari, moguća ljubav će se izgubiti u moru života i beskonačnosti vremena. Sve će se vratiti na početak i vrtjet će se u prokletom, začaranom krugu - circulus vitiosus. Naznaka toga je ponovo otpočinjanje pjesme u vanjskom krugu.
Cesarićeva ideja povratka konotira sa Nietzscheovom idejom vječnog vraćanja jednakog.(13) To je središnja tema njegovog glavnog djela Tako je govorio Zaratustra.(14) Nietzsche je smatra nepodnošljivom za nadčovjeka, a uspoređuje je sa zmijom koja se mladom pastiru, dok je spavao, uvukla u grlo. Oslobađanje od te ideje iskorak je u puninu življenja, u radosni smijeh i ples.

„Preboljeti, preboljeti, misao vječnog ponovnog došašća donosi odlučujuću preobrazbu opstanka, donosi preobrazbu sve ozbiljnosti i sve težine u lakoću, u nadljudsku lakoću smijeha.“ (Eugen Fink, Nietzscheova filozofija)


Život u vječnom vraćanju jednakog potpuno je lišen smisla i vođen je lažnim vrijednostima koje će se jednom kao takve i pokazati. Događaj prepoznavanja vodećih vrijednosti kao lažnih ne dovodi nužno do uspostavljanja onih istinskih, već do razočaranja koje odvodi u nihilizam. Spas od nihilizma je u istinskom stvaralaštvu. Mogućnost, ali i nužnost takvog stvaranja Cesarićev suvremenik, Pavao Vuk-Pavlović vidi i u autentičnom odgoju i obrazovanju.(15) Kao takvo ono nije okrenuto ponavljanju prošlog, već obnavljanju iz budućnosti.

„Budućnost, kakva se ovdje misli, ne dolazi sama od sebe kao sutrašnji i prekosutrašnji ili koji pozniji dan; ona se rađa. Budućnost se, koja ima da znači više id isprazna dijela prolazna vremena, rađa samo ondje gdje postoji težnja za vrednotom, i ona se ispunja smislom samo u nazočnosti vrednote.“ Pavao Vuk-Pavlović, Ličnost i odgoj,Ljubav je njegova bitna dimenzija. U njoj se vrhune sve istinske vrijednosti. Ona u bespuću vremena otkriva budućnost, obnavlja prošlost i stvara sadašnjost. O svemu učiti, a o njoj se ne poučiti i ne poučavati, isprazno je.


Poučavanje o jeziku u svjetlu filozofije i poezije je pokušaj jednog bitnog poučavanja. Naša je pretpostavka da se ono može događati u našim školama, u sprezi nastave logike, filozofije i hrvatskog jezika i književnosti. Imajući to u vidu, sada na kraju, umjesto zaključka, vratimo se početku razrade naše teme, problematizaciji odnosa koji postavljamo učenicima na nastavi logike:

riječ (ime) – misao – stvar

Pokušajmo ga sagledati u novom svjetlu. Trese li nam se ova postava odnosa ili pak stoji čvrsto? Iskušavamo li da naše misli, našim riječima izrečene, neupitno dosižu samo stvar, ili da nam ona stalno izmiče jer nema stvari gdje nema riječi? Od Platona nam dolazi određenje znanja kao opravdanog, istinitog vjerovanja. U duhu jednog takvog određenja u Sedmom pismu stoji:

„Svakom pojedinačnom biću pripada troje preko čega se nužno spoznaje, četvrto je sama spoznaja, a kao peto treba uzeti ono samo znatljivo i istinski bivajuće. Prvo je ime, drugo pojam, treće slika, a četvrto spoznaja.“ Platon,Sedmo pismo,342,b.


Gornji odnos se, dakle, postavlja ovako:

riječ (ime) – misao – slika stvari – znanje – stvar sama

Naša misao našom riječju izrečena ne dopire do stvari same, već samo do njene slike, naše koncepcije o tome što bi stvar trebala, odnosno mogla biti. Put do stvari same vodi dalje preko četvrtog momenta - znanja. Ono joj je najbliže, a riječ (ime) najdalje. Ali Platon ovaj odnos ne postavlja kao čvrstu odredbu, već tako da u nama probudi čuđenje. I ovdje kao kod Cesarića možemo uz sukcesivni hod prepoznati i kruženje. Prva postavka odgovara zadnjoj, druga predzadnjoj. U sredini bi mogla biti srž, ali i ne mora. Probuđeni pitamo: Ne treba li misao na drugoj poziciji odgovarati znanju na četvrtoj.? Kakva je to misao u kojoj nema znanja? Da li je to uopće misao? Nadalje, ne treba li riječi (ime) na prvoj poziciji odgovarati stvar sama? Ne postaje li to ona upravo zato što je imenovana, i to ne izvana, već iznutra u imenu samom, u iskonskom jedinstvu s njime? I na kraju, zar smo u svom spoznanju osuđeni samo na sliku onoga što jest? Zar ne možemo doprijeti i do istinski postojećeg i sami biti ono što jesmo? Platonova postava ne stoji čvrsto, već se i ona kreće, i izokreće. Pred nama je opet struktura Povratka:

misao o (ne)znanju – slika – ime i stvar sama – slika – misao o (ne)znanju

Ime i stvar sama sa periferije izokreću se u središte. Misao i znanje preuzimaju mjesto periferije. Oni jesu jedno, ali i nisu. Pravo znanje je svijest o vlastitom neznanju, o spremnosti bolnog odricanja od začaravajućeg iskustva svijeta kao već neposredno danog, svijeta koji tek, da bi za nas uopće bio, treba, zajedno sa sobom samim, uvijek nanovo rađati.



Bilješke:
1. Martin Heidegger, Bit jezika, u knjizi: Martin Heidegger, Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Naprijed, Zagreb, 1996. str. 346.
2. Isto, str. 547
3. O distinkciji pojmova učitelj i nastavnik, nastava i poučavanje vidi u knjizi Milana Polića, Čovjek - odgoj – svijet, str.182-183)
4. Odredba znanja kao opravdanog i istinitog vjerovanja prisutna je već kod Platona (u njegovom Menonu) i premda je već on ozbiljno stavlja u pitanje (u Teetetu), ozbiljno se uvažava i u suvremenoj filozofiji. Pregledan srednjoškolski prikaz te problematike vidi u knjizi Tomislava Reškovca, Filozofija, Profil, Zagreb, 2008, poglavlje, Znanje, str. 118-168.
5. Jadranka Brnčić, Riječima ponovo uspostaviti smisao, Filozofska istraživanja, br.104, Zagreb, 2006, str. 897.
6. Ernst Cassirrer, Ogledi o čovjeku, Naprijed, Zagreb, 1978. str. 172
7. John Locke, Ogledi o ljudskom razumu, Naklada Breza, Zagreb, 2005. Riječ je u odnosu na predmet arbitrarna. Takvom stanovištu suprostavlja se Lockeov suvremenik Gottfried Wilhelm Leibniz u Novim ogledima o ljudskom razumu (str.229-311. Njih dvojica nastavljaju diskusiju koju Kratil i Hermogen u Platonovom dijalogu Kratil. Vidi Gerard Genette, Mimologije, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1985. str.53-63.
8. Martin Heidegger, Bit jezika, str. 354.
9. Isto.
10. Upotrebljavamo namjerno ovu riječ. Ona konotira sa srcem i sa izrazom za jedno jako afektivo stanje (srdžba). Može se proširiti i na preneseno značenje: ono što je najvažnije u nečemu, bit čega.
11. Takvu kategorizaciju pojedinih krugova pjesme daje Vinko Brešić u svojoj studiji o Dobriši Cesariću. Vidi Vinko Brešić, Dobriša Cesarić, Zavod za znanost o književnosti, Zagreb, 1984. str.51-58.
12. Tako o erosu govori Platon u Gozbi, a apostol Pavao o agape u Prvoj poslanici Korinćanima.
13. Brešić, isto.
14. Radi se o prva dva poglavlja trećeg dijela (O viđaju i zagonetki, Prije izlaska sunca). Eugen Fink kaže da je to srce, središte djela, i to ne samo u izvanjskom smislu kompozicije. Vidi: Eugen Fink, Nietzscheova filozofija, Znaci, Zagreb, 1981. str.102.
15. Pavao Vuk-Pavlović (1894-1976), profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu od 1929. do 1940., začetnik moderne hrvatske filozofije odgoja. Glavno djelo: Ličnost i odgoj, Zagreb, 1932.

- 11:56 - Komentari (25) - Isprintaj - #

16.03.2008., nedjelja


25. Mjeriti ovanjkasto
Kasnim. Približava se Uskrs a ja imam namjeru govoriti o onome što mi se dogodilo na drugi dan Božića, odnosno na dan svetog Stjepana mučenika. Opet su me posjetili dragi gosti: Sanjin, Rem i Qual. Taj je susret s vremenom prerastao u zbivanja koja mogu biti od značaja za ove naše razgovore. Kulminacija se dogodila prije nekoliko dana. Tako ovo moje kašnjenje, zapravo to i nije. Počnimo od početka.

Došli su poslije podne. Ovaj puta nije bilo nikakve žurbe. Pravi blagdanski štimung. Donijeli su i poklone: cvijeće za moju ženu, a za mene precizni tehnički metar. Njegovo značenje nadilazilo je njegovu materijalnu vrijednost, premda ni ona nije bila mala. Nisam odmah reagirao, već tek kad je poslije ugodnog čavrljanja počela ozbiljnija diskusija, naravno, opet u mojoj ćeliji. Otvorio sam stranicu Davorovog bloga i pokazao im post mjera. Nisu se iznenadili.
Zar i vi pratite Davorov uvod u filosofiju?, upitah.

Nisu trebali odgovoriti jer je sve bilo jasno. Možda samo Qual nije poklon povezivao sa tekstovima u spomenutom postu. Naime, dobacio mi je pola u šali, pola ozbiljno:
Ova bi ti mjerka mogla poslužiti da se preciznim mjerenjem jednom za uvijek uvjeriš kako tvoje mjerenje kruga nema nikakvog smisla. Tankim koncem obujmi neki veliki pravilni točak pa onda izmjeri taj konac. Vidjet ćeš da opseg kruga, odnosno broj pi nema veze sa zlatnim rezom, sa brojem 3,236 068, već sa brojem 3, 141 159. Zahvaljujući ovoj napravi moći ćeš to utvrditi barem do treće decimale.

Quale, opet si počeo, blago opominjajući zapoće Rem, ali njegov ton postajao je sve oštriji. Kao i ono prije tri tjedna, opet provociraš i to zato jer ne razumiješ ono o čemu govoriš. Vidiš ovu puževu kućicu koja je zahvaćena raljama mjerke. Pokazao mu je sličicu uz Davorov post. E, ta kućica ima oblik logaritamske spirale, spirale koja nastaje u zlatnoreznom pravokutniku na crtežu 2b Ta njena proporcionalnost aludira na potrebu jednog sasvim drugačijeg mjerenja. Ali ti o jednom takvom mjerenju ne znaš ništa.

Pokušajte mi objasniti o kakvom je to drugačijem mjerenju riječ. Za mene je mjerenje mjerenje. Meni se čini da vi ne razumijete što je to uopće mjerenje. Zajedno sa Miljeom mjerite krug pa vam ispada zlatnorezna proporcionalnost. Qual je gotovo vikao.

Smirite se, prekinu ih Sanjin. Ova dva različita mjerenja se međusobno ne isključuju. Reme, nije potrebno govoriti ni o kakvim raljama mjerke koja gutaju nešto što je dohvatljivo u nekom sasvim drugačijem, jedino autentičnom mjerenju. Ne, oba su mjerenja autentična.
Ti tako misliš, ali pitaj Miljea. On će ti potvrditi da je moja interpretacija slike na tragu onog što on o mjerenju kruga misli.

Morao sam izbjeći odgovor, ali tako da ne uvrijedim Quala.Reći ću što o tome mislim, ali kad dođe vrijeme. Pogledajmo najprije Gadamerov tekst na Davorovom postu.
Povečao sam slova na ekranu monitora i tako podesio tekst da smo ga svi mogli pročitati:

No postoje dvije vrste mjere, što je pokazao već Platon u dialogu o državniku. Postoji mjera kojom pristupamo stvarima. To potpuno odgovara našoj novovjekovnoj sklonosti mjerenju u modernoj znanosti. Postoji metrička mjera u Parizu – o ne dodirujte, ne dodirujte je! – i prema takvom čvrstom mjerilu baždareni su svi ostali mjerni sustavi. Tehnički jezični izraz za to ''baždariti'' – aequare (izjednačiti) – i znači provjeru ispravnosti.
Ali kakvu ćemo mjeru naći kad govorimo o simetriji i ljepoti? Platon kaže da je to metrion, mjera koju svako biće ima u sebi. Kao i svi Grci, on pri tom najprije misli na živo biće. Biće je ponajprije nešto živo. I svijet je velika životinja koja diše – tako su osjetilno Grci vidjeli svijet. Ali nama je sada važan pojam metrion, mjera koju nešto ima u sebi samome i koju kao harmonia potom susrećemo i u teoriji glazbe, a u paralelnoj uporabi jezika – hygeia, zdravlje – također je harmonia. To jest takvo suglasje različitog u jedinstvu koje čini čudo organskog života. Dijelovi tu nisu dijelovi, nego u najširem smislu udovi. Platon rabi riječi ''dijelovi i udovi'', to jest na neki način pretječe samoga sebe kada zausti riječ ''dio'', da bi rekao: ne, ne, ništa nije tek dio, sve je ud odgovarajuće cjeline. Tako je i ovdje s pojmom metrion. Tu vidimo o čemu je riječ: tko u sebi ima mjeru po kojoj je sve primjereno.
Grčka riječ za točnost glasi akribeia – akribija. To kažemo za pedante, koji od sebe i od drugih zahtijevaju užasnu akribiju. Sve mora biti u redu, sve do točke na i. To je doista osiromašen, forsiran pojam točnosti. Nasuprot tome stoji osjetljivost za ono usklađeno, i ono usuglašeno i ono supripadno. To je jedinstvo koje priroda može postići i koje održava. Na primjer kada održava tjelesnu temperaturu i što još sve ne u našem organskom kruženju. I sve ono što radi svoje reprodukcijske sposobnosti pokreće u našem ili u svim drugim živim bićima. Vidimo da ne stoji uobičajeni prigovor kako je sve tako netočno. Ne! Točnije je i primjerenije od svih izmjerenih točnosti. U svakoj riječi iz ljubavi npr. više je točnosti nego u svemu što se dade izmjeriti. Točnost je tu pojam više vrste, koji dovodi do izražaja slaganja i uzajamne sklonosti i povezanosti.

Lijepo rečeno, promrlja Qual, ali gdje je to sve skupa zaboga u krugu?

Ako ćeš ga promatrati kao nešto što treba precizno izmjeriti, bilo opseg, bilo površinu, od harmonije, supripadanja, ljubavi u krugu ništa vidjeti nećeš. Još nisi jeo sa stabla razumijevanja njegovog događanja,
i još ti se oči za jedno takvo gledanje nisu otvorile, spustio mu je Rem sarkastično.
Blagdansko raspoloženje počelo se gubiti. Razgovor je skoro eskalirao u sukob kojemu ne bismo bili dorasli.Qual se podigao i rekao odlučno:

Koliko vidim, ja sam u manjini, i jedini koji misli zdravorazumski, dok se svi gubite u opasnim nebulozama. Ne želim više o ovoj temi razgovarati. Nisam se došao ovdje svađati.

Ne svađam se ja, branio se Rem.

Kako se ne svađaš, umiješa se Sanjin. Ti govoriš o svome a on o svome i nikako da se čujete. Nikako da uspostavite osobama primjereni odnos. Ti bi Reme htio pokazati Qualu o kakvom se to odnosu u krugu radi. Zar ne razumiješ da se to može pokazati najbolje tako da se sa čovjekom uspostavi odnos koji se onda može dalje voditi. Ići zajedno. Nemogućnost da se ide zajedno ugrožava obje strane. Svaka od njih može biti ono što jest samo u zajedništvu sa drugom. One su različiti udovi zajedničkog tijela i van tog tijela nemaju ni smisla ni bivanja.

Nitko Sanjinu nije odgovorio. Naš bi se razgovor ugasio da ga nismo skrenuli prema temi koju prošli put nismo dovršili. Qual je i dalje bio jako zainteresiran za značenje moga sna, pa je zaželio da pričam o Medi. I ja sam se raspričao. Nisam govorio samo o svom Medi nego o mnogim drugim uspomenama iz djetinjstva. Ali jedna od njih iz trećeg razreda osnovne škole ponovo nas je vratila na našu problematiku, i na sukob, ali on se upravo kroz pripovijedanje razrješavao i pretvarao u jedno lijepo prijateljsko druženje.
Pričao sam o tome kako mi je u prva tri razreda osnovne škole bilo izuzetno teško. Sve do kraja prvog razreda nisam znao slagati slova. Kad bih čitao gledao bih slike iznad teksta i improvizirao. Ponekad bih i pogodio koju riječ, no najčešće bih pogriješio. Možda bih se snašao da nisam čekao udarac po glavi, urlik svoje učiteljice, ili pak poziv na sistematsku obradu šibom: deset packi na lijevu deset na desnu.

A tako sam želio shvatiti tu čudnu vezu između slova i riječi. Ali, nije mi išlo. I učiteljica se čudila kako mi ne ide. Imao sam problema i sa brojevima, no, malo drugačijih. Jednom je trebalo sve cifre od 0 do 9 desetak puta ispisati za domaću zadaću krasopisom u bilježnicu. Ja sam doslovno orao po papiru, ma koliko se trudio da mi ruka bude lagana. Kad sam dovršio zadaću bio sam presretan što sam uspio ispisati sve te brojke. Zagledavao sam se u svaku od njih i divio se tom čudu. Gledaš te čudne znakove koji se odnose na nešto nevidljivo, pa se pitaš zašto oni baš tako izgledaju. Bio sam siguran da moraju tako izgledati inače ne bi imali tu moć da znače baš ono što znače. A u svemu tome najvažnije je bilo što sam ja sam te znakove napisao. I mama je bila ponosna, pa i tata, djeda, baka. A i susjedi koji su nas te večeri posjetili. Mama je svima njima pokazala moje remek djelo i hvalila me kako mi dobro ide. I u školu sam došao sretan, što se nije često događalo. Ali, moja učiteljica nije ni pogledala čudesna lica brojeva koja sam ja uspio izvesti nego je pogledala naličje. Imala je i što vidjeti: same brazde. I ja sam sada vidio samo brazde, a da bih to zapamtio utisnula ih je tankom podatljivom šibom u moje dlanove.
Učiteljica je često, doslovno orala šibom po mojim otvorenim dlanovima. Velike sam napore ulagao da shvatim kako to izbjeći, no nisam u tome uspijevao. Jednom u trećem razredu smo trebali napraviti metar. U stresu, u kojem sam uglavnom uvijek bio nisam shvatio kako on mora izgledati. Pričao sam mami da mi treba metar. Ona je imala neki krojački. Jako mi se svidio, posebno zato što se mogao smotati i staviti u džep. Čudo, metrina velika a možeš je smanjiti na malu čvorugu. Naravno, nisam mogao uzeti mamin krojački metar. Trebao sam ga napraviti. Uzeo sam komadiće papira i slijepio ih u dužinu jednog metra. Uredno sam označio centimetre a trudio sam se i oko milimetara. Uživao sam u svom remek djelu i opet sretan krenuo u školu. Čak sam u toj sreći zaboravio na oranje po dlanovima. No, već mi je kod susreta s prvim đacima postalo nešto sumnjivo. Svi su oni nosili debele štapove. I svaki me pitao, gdje je moj, zar ga nisam napravio.

Posebno dobru štapinu je imao moj prijatelj Bernard. Mahao je njome, podizao je gore, dolje. Počeo sam shvaćati da sam opet promašio. Već sam vidio učiteljicu kako me odmjerava svojim oštrim pogledom a ja šćućuren stojim pred njom sa smotuljkom u džepu. Bojim se izvaditi ga. Što ću reći kad ga pokažem, a ona mene pita: Zar se time mjeri? Spremao sam odgovor. Reći ću joj da se time mjeri, i to i te kako, ne samo ono ravno već i ono drugo. Nisam se mogao prisjetiti prave riječi za ono drugo. Materinji jezik mi je neka varijanta kajkavskog koja se ne da pisati i koja se u školi nije smjela govoriti. U fondu mog hrvatskog još nije postojala riječ „zakrivljeno“.
U Bernardovoj sam domaćoj zadaći iščitavao nešto što drugima nije bilo vidljivo. Sjetio sam se jednog susreta s njime tamo negdje pred polazak u školu. Naši roditelji su vozili neku robu u zadrugu a mi klinci smo pošli s njima. Robu smo istovarivali kod neke stare zadružne zgrade na kojoj je pisalo seoska čitaonica. Nisam znao pročitati što piše, ali mi je to rekao djeda kad sam ga jednom pitao. Taj mi je natpis bio fascinantan, različit od svih drugih koje sam imao prilike vidjeti. Danas bih rekao da je u načinu kako je bio izveden bilo duha, da ga je složio netko tko je znao što knjiga znači u sredini poput ove. I sad sam se zagledao u taj natpis i napajao se njime. A morao sam čuvati krave koje su bile upregnute u kola. Držao sam u ruci bič. Zaprijetio bih njime kravama kad bih uočio da se hoće pokrenuti. Pristupio mi je Bernard i rekao mi da su ga njegovi, koji su isto tu negdje, poslali da mi kaže kako ćemo uskoro zajedno u školu. Počeo mi se hvaliti kako on već mnogo toga što ćemo u školi učiti zna, pa čak i čitati i računati. Pitao sam ga da li zna pročitati što piše na zgradi stare čitaonice. I zaista, pročitao je: seoska čitaonica. Ali, to što je pročitao nije ga ni najmanje dirnulo. Čudio sam se njegovoj vještini, ali i njegovoj nezainteresiranosti za taj natpis. Kleknuo je i zagledao se kravama pod noge. Kažem kravama, jer za mene su te životinje bile krave, neku veliku razliku među njima nisam vidio.

Što toliko gledaš u te krave, pitah ga. No, on je gotovo pao u ekstazu.

Pa ovo nije krava, ovo je junac!

Kako to misliš da ovo nije krava?

Zar ne vidiš da je rezani?

Kako rezani?

Pa odrezali su mu … uspravio se da mi šapne jednu riječ zbog koje su se potresli zidovi mog malog svijeta. Ne mogu reći da u tom mom malom svijetu za nju nije bilo mjesta. Bilo je, i to više nego za bilo koju drugu, ali smatrao sam je tajnom kojoj se ne može bilo kako pristupiti. A, Bernardu je sve u vezi toga bilo jasno, kao što mu je bilo jasno i ono što piše na pročelju stare seoske čitaonice. Vidjevši me zbunjenog uzeo je moj bič koji sam držao u ruci i počeo ga podizati gore dolje.
Zar za to nikad nisi čuo.

Sada, tri i pol godine kasnije ponovila se gotovo ista scena. Kad je Bernard shvatio da ja nemam štapinu nego neki metar koji se može u dlanu sakriti zamahao je sa svojim od silnog zadovoljstva. Vidjelo se da napeto iščekuje što će se danas meni, opet, u školi dogoditi.
Zasramio se ja svog remek djela. Najradije bih u zemlju propao. O, kako su mi noge otežale. Čitava vojska kretala se prema školi sa štapinama u ruci ili na ramenima. Samo ja sam svoju mjeru držao u džepu. Već na prvom satu počela je smotra. Učiteljica nas je redom prozivala. Đaci su donosili svoje uradke, ona bi ih dobro pregledala i hvalila bi jednoga više, drugoga manje, već prema tome koliko su se oko toga štapa trudili. Došao je red na mene. Krenuo sam prema učiteljičinom stolu s a metrom u stisnutom dlanu. Još dok sam sjedio na mjestu, pa čitavim putem do učiteljičinog stola ponavljao sam u sebi kao neku mantru: ovanjkasto, ovanjkasto, ovanjkasto… Bila je to riječ koju sam skovao za ono drugo što se, osim ravnog, mojim metrom može mjeriti. Nisam bio baš posve siguran da li je prava i hoće li moja učiteljica shvatiti što hoću reći.

Zar ti nisi napravio metar? pita ona mene retorički jer moga metra nije mogla vidjeti.

Nisam znao što da radim, da ga pokažem ili da ga ne pokažem. Ipak sam se usudio i ispružio sam svoj dlan. Razred je prasnuo u smijeh.

Kako ti ovim misliš nešto mjeriti?, upita učiteljica mene ljutito. A ja sam razvio svoj metar, ovio ga oko svog sruka i prošaptao:

Ovanjkasto.

Ne znam da li me čula. Počela se derati na mene.
Ja ću tebi uzeti tvoju mjeru!

Pograbila je štapinu što ju je moja mala susjeda Pepica držala u svojoj ruci, i zapovjedila mi da ispružim dlan.
Pepica se uplašila. Ne zbog toga što ću ja dobiti batina, već zbog toga što postoji opasnost da se njeno veliko djelo slomi. Učiteljica je to primijetila i odustala je da me tuče posvećenim predmetom. Poslala me u šipražje pored školske zgrade da donesem šibu. Kad sam se vratio sa šibom učiteljica je prosudila da nisam dobro odmjerio. Strgala ju je i pogledala po razredu tražeći nekog ko će otići da donese pravu. Javio se, tko drugi, nego Bernard. Još mi je jednom pokazao koliko zna, koliko je moćan i kako se, evo mjeri.


Na moju se priču prvi osvrnuo Qual. Postavio mi oštra pitanja, ali posve smireno. Nestalo je one konfliktnosti koja je vladala na početku susreta i svi smo se zbog toga ugodno osjećali. Qualova pitanja su bila potaknuta pričom ali su se odnosila i na razumijevanje događanja kruga, posebno na onu problematiku koju smo na početku započeli ali je nismo uspjeli dovršiti. Opet me pitao me da li se moja priča može povezati sa mojom averzijom prema računanju površine kruga, odnosno opsega kružnice.

Čini mi se da ti mjerenje razumiješ i doživljavaš kao nasilje nad autentičnim događanjem kruga. Mislim na kvantitativno mjerenje, ono kome je stalo do preciznosti, akribije. Bojim se da za tebe broj Ŕ ne znači ništa. Vjerujem da je tebi posve svejedno da li je on određen na jednu, pet deset decimala. Ti u njemu, isto kao u kvantitativnom mjerenju, ne vidiš ništa drugo nego promašaj. Evo, odmah da provjerimo koliko znamenki broja pi poznaješ?

Nije točno. U događanju kruga podjednako uvažavam mjerenje i ono što se u krugu ne može mjeriti. To stoji već na samom početku Otkrivenog lica kruga. Sad ću se izrazit malo drugačije: u događanju kruga podjednako uvažavam aspekt konstrukcije i aspekt kreacije. Pod konstrukcijom mislim na egzaktno mjerenje, a pod kreacijom samoniklo odnošenje pravog i kružnog. Ovi se aspekti međusobno podupiru kao što se u društvenom životu podupiru ono institucionalizirano što dolazi izvana i ono živo, međuosobno.

Ne, razumijem. Navedi neki primjer.

Evo, dobar primjer su vjera i religija, zatim neposredna ljubav muškarca i žene i brak, a i neposredno učenje i institucionalizirano učenje. Vjera, ljubav, učenje mogu svoj puni procvat doživjeti tek u sretnoj sprezi sa konstrukcijom. Samonikli život kruga ima svoju mogućnost u akribiji koja se trudi oko što preciznije konstrukcije. Što veća preciznost u konstrukciji to jača unutrašnje samoniklo događanje.

E, onda ti moraš poznavati mnogo decimala broja pi

Poznajem prve 73 znamenke.

Qual se iznenadio. Ne mogu ti vjerovati. Dokaži.

Evo, napisao sam knjigu o njima: Broj pred zrcalom. Po veličini odgovara Otkrivenom licu kruga. Spremio sam po jedan primjerak svakome. Moj božični poklon!

Izvadih sa police tri podeblje mape i dadoh svakome po jednu. Listali su neko vrijeme, a onda će Qual:
Ne razumijem, stalno govoriš i pišeš kako je to konstrukcija koja je uzaludna, da se ona ne smije izvoditi jer se ne može dovršiti.

Krivo si shvatio. Nije da se ne smije izvoditi. Ona se treba izvoditi i to sa najvećom mogućom akribijom. Time se uprisutnjuje i čuva samoniklo događanje kruga. Ali to samoniklo događanje kruga se ne smije svesti na tu konstrukciju, kao što se vjera ne smije svesti na religiju, ljubav na brak učenje na školu. Dogodi li se to, ono se okamenjuje.
Treba se udubiti u decimale broja pi kao što se udubljujemo u prostor „omeđen“ kružnim lukom. Ne vidjeti samo duljinu kojom se taj prostor okružuje već i sklad koji je time uspostavljen.U udaranju sve točnijeg, ali nikad posve točnog broja pi, sve tamo do 72 decimale u Broju pred zrcalom udaramo u događanje kruga. Onaj tko nije jeo sa Stabla razumijevanja njegovog događanja vidjet će samo niz brojeva, a onaj tko je progledao, u ove 73 znamenke vidjet će ono isto događanje koje možemo pratiti u 72 poglavlja Otkrivenog lica kruga.


Još smo dugo pričali. Rastali smo se kasno navečer. Pokušali smo dogovoriti ponovni susret. Utvrdili smo da bi to moglo biti u tjednu poslije Uskrsa. Do tada ćemo se dopisivati elektronskom poštom.

Danima, tjednima nije dolazila nikakva poruka, ni od Sanjina, ni od Rema, ni od Quala. Pobojao sam se da sam pretjerao sa svojim poklonom. Nisam pogodio pravu mjeru. Jedno vrijeme sam žalio, a zatim sve zaboravio. Ali, prije tjedan dana javio mi se Qual. Silno sam se obradovao. Evo tog pisma:

Dugo mi je trebalo da se oslobodim jedne predrasude na kojoj sam čvrsto sjedio, one o tvom preziru prema egzaktnom mjerenju kružnog. Čudim se kako nisam uočio da i tvoja priča o Bernardovom metru ide u prilog isticanja smisla jednog takvog mjerenja. Čitam Broj pred zrcalom već po drugi put. Složio sam si kompoziciju od pet slika koje mi pomažu da lakše sa površine pukog niza znamenki zaronim u ono unutrašnje događanje. Za sada se usredotočujem samo na prvih 38 znamenki. Nedostaje mi snage za preostala dva niza po 17.

Dva dana nakon toga javio mi se Sanjin. Kaže da je od Rema primio kompoziciju od pet slika. Rem ništa ne razumije i pita Sanjina da li on nešto u njima razabire. Nakon tri dana Sanjin se javlja ovim pismom:

Počinjem čitati knjigu. Naveo me na to Rem slikom koju je dobio od Quala. Iz nje razumijem cjelinu ideje što mi je u knjizi bilo nedohvatljivo. Već slutim ono isto događanje koje se pokazuje na Stablu razumijevanja događanja kruga.


Pročito sam Sanjinov komentar Qualove, odnosno Remove slike u jednom dahu. Bio sam iznenađen jasnoćom, preciznošću i kratkoćom. Tako nešto teško bih mogao napisati. Odmah sam mu predložio da taj tekst zajedno sa slikama negdje objavimo. Približavo se 14. III., dan broja pi. Dogovorili smo se da to bude na Forumu. Na sam dan broja pi pojavio se naš uradak na prostoru posvećenom prirodnim znanostima i matematici pod naslovom Uz dan broja pi – poziv na filozofsko matematičku diskusiju.
Pozivam sve sudionike razgovara o krugu da izađemo iz mog blog vrta i da prošetamo. Možda na trgu naiđemo na slavlje.

- 20:38 - Komentari (12) - Isprintaj - #

08.12.2007., subota


24. Vozanje i plovidba
Vozio sam polako makadamskom cestom kroz kalničku šumu. Duga svijetla duboko su prodirala kroz drveće u noć. Iza mene nema automobila, a ni preda mnom. Nitko me ne slijedi i nitko mi ne dolazi ususret. Na trenutak blaga jeza. Mogla bi me napasti neka banda. Netko bi mogao leći na cestu, praviti se da mu je potrebna pomoć, a ja, naivan etičar, lako bih mu povjerovao i stao. A onda bi iz šume došla četvorica i … Glupi i jeftini scenarij. Stresao sam se i potisnuo ga pred novim mislima koje su mi nadolazile velikom brzinom. A, vozim, kao što rekoh, polako, polako. Svega šest kilometara makadama, a treba mi preko dvadeset minuta da ga prođem.
Bio sam u Križevcima. Zadnje predavanje iz Poslovne etike. Četiri sata druženja sa studentima ostavilo je u meni dubok trag. Usporio sam ionako sporu vožnju da bih se prisjetio nekih detalja, nekih misli, reakcija, komentara, pitanja. A radio sam čitavo jutro na jednom drugom mjestu. Umoran sam pa ponekad imam poteškoću razlučiti što je bilo ujutro a što je bilo poslije podne. A sutra rano idem na jedno treće mjesto. Novi ljudi, novi sadržaji. Što smo tu radili prošli puta? Moram sve dozvati u sjećanje da ne bi morali iz početka. Usporio sam još više. Gotovo da sam stao. Ne mogu se sjetiti. Zaista sam umoran. Jedva čekam da stignem doma. Da legnem, da zaspim, duboko da zaspim pa da mi jutro bude novo, posve novo. Dodah gas. Još bih ga pojačao da nisam naletio na neku jamu. Opet usporim, a onda… Jaooo! Kriknem. Ne, nitko nije ležao na cesti. Tišina i mir kao i prije. Promjena samo u meni. Sjetio sam se da sam danas među e-mailovima dobio jedan kojeg nisam očekivao. Puno e-mailova dobivam ovih dana. Studenti šalju svoje eseje. Čitam i šaljem kratke odgovore. Tako sam zaboravio na jedan posve drugačiji mail. Gledao sam ga u duhu kao da ga čitam na ekranu monitora.
Milje, da li bih mogao večeras navratiti do tebe sa trojicom svojih prijatelja na razgovor o krugu. Javi kad nas možeš primiti i koja ti je adresa.
Prepoznao sam imena. To su oni koji su mi se javili u vezi prošlog bloga. U komentaru sam naveo njihove inicijale: S.A; R; Q... Mail koji sam danas dobio je potpisao Sanjin. Pretpostavih da su dvojica od trojice koji trebaju doći sa Sanjinom Rem i Qual. Očekivao sam da će mi se javiti opet, direktno na blog, a oni se, eto, odlučili javiti ovako. Neće na blog, nego hoće da se vidimo. I to večeras. Odgovorio sam da me susret jako veseli ali da ne bih mogao večeras. Odmah je došao odgovor.
A kada, ako ne može večeras?
Do Božića sam zauzet, odgovorih i dodah: možemo li se naći na dan Svetog Stjepana mučenika.
Kojeg to mučenika?
dobih pitanje u odgovoru.Što ja to radim? stajalo je dalje. U kakve sam se to ja poslove spleo kad tako dugo nemam slobodnog vremena? I još: ne znam li ja da mi razgovor o krugu mora biti ono prvo, i to u svako vrijeme i na svakom mjestu. Shvaćam li ja što mi se to događa? Shvatio sam to kao dobru šalu i prihvatio poziv.
Može večeras. Čekam vas u svojoj podrumskoj ćeliji u 22 sata.
A sada je 20 sati i pet minuta. Treba mi još pola sata da stignem kući. I na što će sve ovo ličiti? Tako sam ispunjen i tako prazan za bilo što izvorno i novo. Stvorih plan. Čim stignem doma otići ću u svoju ćeliju, leći u i zaspati. A oni neka me probude ako mogu.
Tako je bilo. Zaspao sam i sanjao. Već dugo nisam sanjao nešto tako upečatljivo i osvježavajuće.

Sanjao sam kako se vozim na monociklu po nekom parku. Prepoznah da je to Arboretum u Vinici. Ugledah dvorac. Pokazivao mi se čas obnovljen, čas razrušen ali u svakom slučaju napušten. Bilo je tu mnogo ljudi. Mnogi su vozili monocikle. Pravili su krugove oko dvorca. Ja sam svoje vozilo stavio na leđa i ušao u dvorac. Iščekivao sam što ću unutra naći jer mi se učinilo da je dvorac obnovljen i lijepo uređen. Uđem, ali ne u dvorac već u jednu posve drugačiju scenu. Parku, dvorcu, mom monociklu ni traga. Preda mnom more, prekrasno more. Da mi se okupati i da mogu ostati barem još jedan dan! Pitah se što ja to moram raditi da ne mogu ostati još jedan dan? Bacio sam se u vodu. Našao sam se daleko, daleko na pučini. Mnogi su ljudi plivali. Neki su gubili dah. Nigdje kopna. Potrebno je stići na obalu. Ne može se plivajući. Treba ploviti. Primijetih na pučini bijelog psa kako plovi na daski. Ne može napredovati jer treba i plivati. Ploviti i plivati. On ne može jedno i drugo. Cvilio je. Čim ga ugledah prepoznah ga. To je pas iz moga djetinjstva. Moj Medo! Zaplivah prema njemu. Zagrlio sam ga, i zaplakao od radosti. Medo, moj!


Otvorih oči. Kod mog kreveta u mome podrumu stoji moja kćerka. Smješka se.
Kakvog to medu grliš?
Buncao sam? pitah je.
Ne znam, čula sam samo kao si poluplačući vikao Moj medo!, Moj medo!. Probudi se. Vani te čekaju tri mudraca.
Shvatio sam na koga misli.
Kako, trojica? Zar nisu četvorica? Dovedi ih dolje.

Ušla su tri mladića. Sanjin, Rem i Qual. Izgledali su zaista izuzetno. Odjeća, kretnje, način na koji su me pozdravili, kako su sjeli … sve me to podsjetilo na moje studenske dane. Osjetih miris ideje koju već dugo nisam mirisao - shole, dokonost. Iskon mi je bio tako blizu. Već se dugo nisam tako dobro osjećao.
Oprosti što kasnimo. Imali smo problema. Na autoputu umjesto prema Varaždinu skrenuli prema Slavonskom brodu i tako se bez veze vozali i izgubili ni sami ne znamo koliko vremena.
Niste ga vi izgubili nego ste ga meni darovali, rekoh. Ispričah im svoj san. Pozorno su slušali, a Sanjin se znakovito smješkao. Pitao me da li prepoznajem značenje sna.
Trenutno ne vidim ništa, ali ne ono prazno ništa već ništa koje skriva izvor koji se svakog momenta može otvoriti.
Sanjin je ustao i počeo razgledavati knjige po policama. Isto su učinili Rem i Qual, ali ne iz istog razloga. Sanjina je interesiralo imam li Schopenhauera. Našao je prvi svezak beogradskog izdanja „Svet kao volja i predstava“.
Znaš li gdje se nalazili ona Schopenhauerova usporedba o filozofima koji se kreću oko dvorca, razgledavaju fasadu, ali nikako da uđu?
Poznato mi je,
rekoh, ali ne bih ga mogao naći. Hoćeš reći da vozati se oko dvorca znači zaustavljati se na predodžbama, slikama, ne moći ući u ono što se u tim predodžbama i slikama predočuje.
Da, filozofi u tvom snu se vozaju na krugu, ali su nemoćni da uđu u ono što je u krugu zatvoreno. Oni i ne vide da bi u njemu bilo nešto zatvoreno već ga svode na ono što služi vozanju. I tako se oni vozaju, ili još bolje, krug njih voza u sebi oko nečega u što bi trebalo ući.
A te unutrašnjosti nema. Shvatiš to kad u nju uđeš,
dobaci Qual i nastavi. I to te baca u očaj. Schopenhauerov pesimizam!
Qual, ne seri,
prekine ga Rem oštro.

Nastala je svađa koja je trajala desetak minuta. Isključio sam se i sa uživanjem, udobno smješten na svom krevetu, promatrao malu dramu koja se sve više zaoštravala. Shvatio sam da dečki nisu istomišljenici. Sanjin je duboko zaronio u razumijevanje događanja kruga i imao je strahovitu potrebu da s nekim to podijeli. A to nije mogao ni sa jednim od njih, a posebno ne sa Qualom. Osjetio sam u jednom trenutku da je Qual i zabrinut za Sanjina, da smatra opasnim to u što se upustio. Nije zdravo da je dozvolio da ga sama stvar toliko jako obuzme. A sama stvar je k tome još i problematična, isprazni misticizam, logičke smicalice, mutne dijalektičke i spekulativne perturbacije, zamka sa slobodne duhove. On je tu zamku prepoznao i ne će u nju pasti, a Sanjina treba izvući. Vidi da i Rem u nju srlja. Jako je blizu i mogla bi se i njemu dogoditi. Dogodi li mu se izgubit će oba prijatelja. Tko zna kako bi ta prepirka završila da se nije dogodila jedna smiješna stvar. Stolica na koju je Qual sjeo nije izdržala njegovu težinu. Bila je rasklimana pa se razložila. Qual se složio po podu a knjiga što ju je držao u ruci (Russelova Mudrost zapada) odletjela je u stranu. Otišao sam gore u dnevni boravak. Moja kćerka i zet gledali su film. Vidjeli su me kako uzimam novu stolicu.
Zar je došao i četvrti?
Još nije, ali ako dođe dovedite ga dolje i donesite još jednu stolicu,
odvratih i brzo se spustih u ćeliju.
Dečki su se u međuvremenu smirili. Raspravljali su o mom snu. Sanjin im je tumačio njegov drugi dio. Brzo sam se uključio. Shvatio sam da Sanjin hoće reći kako unutrašnjost dvorca nije prazna. Njegova unutrašnjost je beskonačna morska pučina po kojoj treba ploviti i plivati. Oni koji samo plivaju utapljaju se, a oni koji samo plove u opasnosti su da neće stići do obale. Treba ne samo ploviti već na tom plovilu plivati. Pomagati se rukama. Znao sam na što Sanjin smjera. Pođoh prema polici s knjigama s namjerom da pronađem Platonovog Fedona. Prije nego što sam ga pronašao Sanjin je već govorio o Platonovoj drugoj plovidbi, o takozvanoj magna charta europske metafizike. Našao sam knjigu ali sam odustao od namjere da mu je dam. Ostavih je tamo gdje je bila. Sada mi je bilo posve jasno da u mojoj sobi sjedi čovjek s kojim je moguće zajedno ploviti bespućem događanja kruga. Vratio sam se na svoj krevet i namjestio se što sam ugodnije mogao. Diskusija se okrenula prema mom zadnjem postu. Drugi sloj događanja kruga. Tu nemamo posla sa kotačem koji nas voza oko nečega u što bismo trebali uči u nešto što on u tom vozanju skriva. Sanjin se osjećao toliko slobodnim da je sam uključio moj kompjuter. Izvadio je jedan svoj disk na kojem se nalazila animacija svih četiriju slojeva događanja kruga. Tri slijedeća sata jedva da sam izgovorio dvije ili tri riječi. Diskusiju su vodili Sanjin i Rem. A ja sam slušao. Što, slušao? Ja sam plovio. Prisjetio sam se početka jedne svoje prezentacije koju sam namijenio predstavljanju Otkrivenog lica kruga. Nikad je nisam održao. Na njenim prvim slajdovima stoji:

• Na početku romana “Mobi Dick” Melville je napisao:
Kad god osjetim da mi se oko usana kupi gorčina; kad god mi se duša nasumori kao da je u nju ušao vlažni kišoviti novembar;
kad god i nehotice počnem zastajkivati pred izlozima pogrebnih zavoda, te se i ne znajući nađem na začelju svake pogrebne povorke koja prođe pokraj men
A pogotovo kad me melankolija pritisne tako neodoljivo da moram pribrati svu svoju moralnu snagu da ne izjurim na ulicu te ljudima ne zaredam bacati šešire s glave
- kad god se zavrnem u takvu čemu, onda sebi kazujem kako je krajnji čas da se što prije otisnem na more
A ja ću reći kako onda sebi kazujem:
kako je krajnji čas da se što prije otisnem
u promišljanje 72 poglavlja glavnog djela “Otkrivenog lica kruga”


Već dugo nisam tako plovio, ali nisam bio onaj tko vesla i upravlja. Činio je to Sanjin. Qual bi ponekad upao sa nekom upadicom, a Rem bi mu odgovarao sa uvijek istom rečenicom. Ne seri, Qual! Jednom je dodao: ti to ne možeš razumjeti, pa ne možeš o tome govoriti. Što ne pitaš kad ne znaš, nego sereš.
A, ti kao da kužiš?
, izderao se jednom Qual oštro, htijući ga među ostalim upozoriti i na to da ga to vrijeđa. No, Rem je tu svoju“uvredu“ ponovio nakon tog upozorenja još dva puta. Kaže da ne vrijeđa, već govori slikovito. Što se događanja kruga tiče, priznao je da ga još ne razumije. Slaže slagalicu, ali mu se svaki put raspadne. Uzima kockice više iz svog životnog iskustva nego iz samog događanja kruga. Ali ove iz iskustva postaju sve sličnije onima iz događanja kruga. Osjeća da će to događanje uskoro izbiti i da će tako i on zaploviti.

Približilo se jutro, ali Rem nije zaplovio. Čudio se i divio Sanjinu. Postavio mu je mnoga pitanja. Interesantno da mene o događanju kruga nije baš ništa pitao, nego radije o snu. Pitao on mene što mislim o onom bijelom psu. Što on znači u mom snu. Sanjin se pridružio. Kaže da ni on značenje tog psa baš ne razumije. Rekoh im da slutim značenje ali da je to duga priča.
A da li je to opet priča o krugu? upita Qual.
Da, i to je priča o krugu!
Pa pretpostavljao sam. Imaš li ti i jednu priču koja nije o krugu! Vidiš li ti uopće išta osim kruga?

Rem je već otvorio usta da izgovori onu svoju poznatu rečenicu, ali ga je prekinulo kucanje na prozoru moje ćelije. Tko to kuca na moj prozor u pet sati ujutro?
Prozor nije bio zatvoren već samo pritvoren. Morali smo ga otvoriti jer u mojoj niskoj ćeliji brzo, kad se okupi više ljudi, nestane zraka. Širom ga otvorih. Zapljusnuo nas je svježi zrak. Pred prozorom je stajala moja žena.
Upravo sam odvezla naše dečke na autobusnu stanicu. Moraju što ranije doći u Zagreb zbog obaveza na fakultetima. Jeste li za čaj ili crnu kavu?

- 19:33 - Komentari (26) - Isprintaj - #

23.09.2007., nedjelja


23. Krećemo?
Uočili smo momente događanja kruga! Razumjeli smo jezik kojim se ono izražava! Možemo li učiniti prve korake u praćenju samog događanja? Možemo li razgovarati jezikom kojim se pravo i kružno međusobno razumiju?
Unutar kvadrata na crtežu 1., u njegovoj kružnoj dijagonali prepoznali smo cjelinu kružnog. Pravo i kružno su tu zajedno. Ova cjelina nije neko jedinstvo koje bi događanje kruga u svom razvoju trebalo doseći, već jedinstvo koje se mora napustiti da bi daljnji razvoj događanja uopće bio moguć. Cjelina se kao takva mora prepoznati, što znači da se momenti u njoj prisutni moraju najprije distancirati a zatim i razdvojiti.
Izlazak kružnog i pravog zatvorenih u kvadrat na crtežu 1. se ne događa rutinski kako bi se to moglo zaključiti iz crteža 2, odnosno, tako da pravo
i kružno iz četvrtine kružnog luka naprosto izlaze u stranicu zlatnoreznog pravokutnika – iz dubine prostora kruga u puninu kruga. Lako je nama dubinu do punine kruga postaviti i reći kako jedno iz drugog proizlazi. U događanju kruga pravo i kružno moraju sami naći put svog izlaska, a mi moramo vidjeti što čine da bi ga našli, što se s njima u tom njihovom pokušaju izlaska događa. Mi moramo vidjeti koje to prepreke priječe momentima događanja kruga da u potpunosti sebe zaokruže, da uistinu budu ono što bi trebali biti.
Te prepreke su neautentično razumijevanje cjeline u kojoj se momenti nalaze, njihovo nerazumijevanje sebe samih, svog vlastitog htijenja, nerazumijevanje onog drugog momenta, njihovo međusobno neslaganje.

Da bismo sve to vidjeli nisu nam dostatni crteži 1 i 2. Treba nam Stablo razumijevanja događanja kruga. To je prikaz koji događanje kruga događajući se samo iz sebe izvodi. Podsjeća na labirint. Središte labirinta je ono što smo prikazali na crtežu 1 - cjelina kružnog u okviru kvadrata. Taj smo kvadrat označili slovom C. Iz tog središta cjelina kružnog može izići u četiri pravca. U desno dolje - u zlatnorezni pravokutnik (A). Taj smo izlaz pokazali na crtežu 2. Cjelina kružnog hoće izići u A - u puninu događanja kruga, ali ona nema znanja i moći da to izvede. Ona unutar sebe još nije distancirana na pravo i kružno, a kamoli razdvojena. Bez tog distanciranja i razdvajanja nema izlaska u A, a cjelina, dok joj se to distanciranje i razdvajanje ne dogodi, to i ne zna. Cjelina kružnog mora također shvatiti u što je to ona zatvorena. U stranici kvadrata, unutar koje se nalazi, mora prepoznati pravo vanjsko. To pravo vanjsko odgovara onom pravom koje ona u sebi nosi, a zovemo ga pravo unutrašnje. Ta dva prava su dva aspekta jednog te istog pravog i moraju se ujediniti. Ujedinjavanjem se događa razdvajane pravog od kružnog, oslobađanje jedno od drugog. Ta sloboda je preduvjet da bi se mogli naći zajedno u poziciji A, da bi se dogodio izlazak u desno. Ukoliko cjelina kružnog to ne zna krivo će se postaviti prema pravom vanjskom. Umjesto da ga pridobije i s njim se ujedini ona će ga se pokušati riješiti tako da ga uništi, ne znajući da sebi čini ono isto zlo koje njemu nanosi.
Mit nam kazuje da se u labirintu nalazi čudovište minotaur – pola bik, pola čovjek. Prekrasna slika cjeline kružnog koja se mora distancirati, pa razdvojiti da bi se njeni momenti mogli uistinu spojiti. Pogledajmoje na Picassovom crtežu nastalom ka skica za Guernicu 11. svibnja 1937. Čovjek zarobljen u ono životinjsko ne smije se tog životinjskog osloboditi ubijajući ga, već prevladavajući ga. To životinjsko je njegov vlastiti, još neosvojeni aspekt. Picasso je svoju domovinu prepoznao u simbolu jednog takvog bika. Promatrajući kako se sprema bratoubilački, građanski rat, dobro razumijevajući što se to događa upozoravao je na to mnogim svojim radovima. Spomenimo još jedan crtež koji je nastao kao skica za Guernicu. Datiran četiri dana prije minotaura. On pokazuje bika kojeg djevojčica sa svjetiljkom hoće smiriti i u pravom pravcu usmjeriti. Tu djevojčicu sa svjetiljkom prepoznajemo u ženi sa bakljom na Guernici. Ona i ovdje pokušava učiniti isto. Ma kako bik bjesnio, ma kako bio slijep na sve što se događa, ma kako gasio svako svjetlo preobražavajući ga u bombe, poziv na život u kojem gori svijetlo uma, razumijevanja toka života, razumijevanje događanja koje dovodi do čovječnošću osmišljene cjeline, ima smisla.

Ponovimo, ne ide cjelina kružnog iz četvrtine kružnog luka u puninu zlatnoreznog pravokutnika A po pukom mehanizmu. Ona bi htjela u puninu - u A, izaći, ali joj se u tom izlaženju događa nešto posve od toga različito. Umjesto da izađe u desno, u puninu, ono izlazi u lijevo, u širinu u pozicije D, E, F, I.
Kako se taj izlazak događa? Kvadrat C ima u sebi uz kružnu dijagonalu i pravu dijagonalu. Njena duljina je korijen iz 2. Ako se u desno, u poziciju A događa izlazak kružne dijagonale, u lijevo u poziciju D događa se izlazak prave dijagonale duljine korijen iz 2. Ako kružna dijagonala izlazi u stranicu zlatnorezng pravokutnika A, prava dijagonala izlazi u stranicu pravokutnika D . No, ovim izlazak u lijevo nije završio. Pravokutnik D ima u sebi dijagonalu duljine korijen iz 3. Ona izlazi u stranicu pravokutnika E. Njegova dijagonala je korijen iz 4 (odnosno promjer kružnice 2). Izlazak se nastavlja tako da ta dijagonala izlazi u stranicu pravokutnika F. U njemu se ponovo uspostavlja odnos kružnog luka i prave dužine i to kao odnos polukružnice i promjera.
Odnos polukružnice i promjera u poziciji F i odnos kružne dijagonale i polumjera u poziciji C je, duljinski gledano, jedan te isti odnos. Ali mi ne gledamo duljinski odnos. Mi hoćemo vidjeti kako stoji stvar sa cjelinom kružnog. Da li je u polukružnici u pravokutniku F još uvijek prisutna cjelina kružnog? Gdje je pravo vanjsko, gdje je pravo unutrašnje? Mogu li se oni ujediniti i tako dovesti do odvajanja pravog i kružnog, do slobode, unutar koje je moguće puno odnošenje među njima?
Razumijemo li jezik događanja kruga vidjet ćemo kako polukružnica više nije nosilac cjeline kružnog, odnosno jedinstva pravog i kružnog momenta. Pravo unutrašnje je u ovom širenju iz kružnog luka izašlo i sad se nalazi u dužini promjera zajedno sa pravim vanjskim. Promjer u onom svom dijelu koji se nalazi u drugom kvadrantu predstavlja pravo vanjsko, a u drugom svom dijelu predstavlja pravo unutrašnje koje je u procesu širenja izašlo iz kružnog luka. Odnos polukružnice i promjera nije odnos kružnog i pravog kakav nalazimo u dubini prostora kruga u poziciji C. Tog odnosa više i nema jer u kružnom luku nije više prisutan pravo unutrašnje. Ovo uspostavljanje širine prostora kruga upozorava da se krug više ne smije događati u istom pravcu. To bi dovelo do ukidanja i same širine prostora kruga u jednodimenzionalnoj odredbi kruga – u poziciji I.
Pozicija I se ne smije dogoditi. U njoj se gubi svaka distinkcija: i ona između kružnog i pravog i ona unutar pravog kao pravog vanjskog i pravog unutrašnjeg. U poziciji I uspostavlja se noć nediferenciranog jedinstva. Pozicija F je pozicija u kojoj gori svjetlo refleksije. Tu cjelina kružnog može vidjeti da je odlaskom u širinu izgubila pravo unutrašnje i da u daljnjem toku može izgubiti sebe samo. Ona može vidjeti da je izlaz, kakav je ona htjela, ne znajući zapravo što hoće, nemoguć i uočiti zašto je on nemoguć. Ako cjelina kružnog hoće u puninu mora se ponovo uspostaviti i to vraćanjem u dubinu prostoru kruga C. Događa se to kao ulaženje stranice u dijagonalu preko pozicija E i D sve do pozicije C. Ponovnim dolaskom u C ona vidi što prije nije vidjela.
No, do izlaska u A neće ni sada doći tako lako. Prepreke koje se pred momente događanja kruga u pokušaju dosizanja A postavljaju još su teže od onih na koje su naišli šireći se preko D,E u F.

- 12:06 - Komentari (12) - Isprintaj - #

09.08.2007., četvrtak


22. Između zemaljskog praha i nebeske aveti
Grčki filozof i muzikolog Aristoksen (IV st.pr.Kr) Platonov biograf, svjedoči o razočaranju i negodovanju što su ih izazivala Platonova predavanja u zrelom razdoblju njegovog filozofiranja. Predavao je o Dobru, o onom najvišem i bespretpostavnom. Slušaoci su očekivali da će im Platon govoriti o onom "korisnom za život", a govorio im je, tako su ga barem oni razumjeli, samo o matematici i geometriji. Ovaj post, kao i svi do sada, pisan je u platonističkoj maniri i računa na istu mogućnost razočaranja i negodovanja. Namjera nam je govoriti o bitnim ljudskim stvarima, a može ispasti da samo spekuliramo o geometrijskim i matematičkim apstrakcijama. Hoćemo promišljati o čovjeku kao biću između zemaljskog praha i nebeske bestjelesnosti. Obje krajnosti su nam podjednako neprihvatljive. Bojimo se nestanka u zemaljskom prahu, ali isto tako hvata nas mučna nelagoda kod pomislimo na vječno trajanje u nebeskoj harmoniji. Porazgovarajmo o krugu da bismo se toga oslobodili! U ovom postu hoćemo promišljati i o opreci pojmovnog, racionalnog i intuitivnog, slikovitog mišljenja. Kao što imamo tijelo i duh koji traže cjelovitost imamo i dvije polutke mozga koje vape za istim. Najčešće se koristimo samo jednom stranom mozga a trebali bismo ih uskladiti. Porazgovarajmo o krugu da bismo vidjeli u čemu je problem.

Pogledajmo crtež 1. Kružno u četvrtini kružnog luka (a + b) nosi u sebi i kružno (b) i pravo (a). Takvo kružno nazivamo cjelina kružnog, za razliku od kružnog kao momenta unutar te cjeline. Cjelina kružnog (a + b) spram pravog u polumjeru je u istom odnosu u kojem su pravo i kružno unutar kružnog luka. Iz ovoga slijedi da su pravo (a) i kružno (b) određene dužine. Dužina a je dužina polumjera, a dužina b je dužina koja proizlazi iz gore navedenog odnosa a : b = (a + b) : a. Radi se o zlatnoreznom odnosu. Ukoliko je a = 1, onda b = 0, 618 034, a cjelina kružnog (a + b) iznosi 1,618 034. Izađe li četvrtina kružnice iz kvadrata u pravokutnik koji tim izlaskom nastaje bit će to pravokutnik zlatnoreznih proporcija, kako to vidimo na crtežu 2.

Ovdje se javlja jedan paradoks: četvrtinu kružnog luka označili smo kao a + b, odnosno kao 1, 618 034. Iz toga bi proizlazilo da je to njegova duljina. No, to nikako ne može biti. Znamo da je njegova duljina pi/2 (3,141 592 / 2 = 1,570 796), a to je za 0,047 238 manje od 1,618 034.

Kada kružni luk određujemo sa (a + b) = 1,618 034 ne podrazumijevamo njegovu duljinu već ono što se u njemu nalazi: pravo u duljini 1 i kružno u duljini koja je s ovom prvom u zlatnoreznom odnosu, a iznosi 0,618 034.Tako u postavi četvrtine kružnice i polumjera nailazimo na dva različita duljinska odnosa: prvi je odnos kružne i prave linije pi/2, a drugi je duljinski odnos kružnog i pravog unutar četvrtine kružnog luka i spram pravog unutar polumjera - zlatnorezni odnos.

Svaki ozbiljan matematičar i logičar će pitati kako se četvrtina kružnog luka može istovremeno, odnosno na istoj razini razmatranja, označavati sa dvije različite vrijednosti - kao pi/2 i kao zlatnorezna proporcionalnost.
Bio sam u napasti da promijenim oznake tako da budu vidljive dvije razine razmatranja, jedna kvantitativna, druga kvalitativna. No, time bih došao u opasnost da se pod tom kvalitativnom razinom podrazumijeva neka simbolična razina pomaknuta od geometrijskog fenomena kruga. Filozofija kruga ne uvažava pomak od geometrijskog fenomena kruga na simboličku razinu. Ona traži strogo uvažavanje onog geometrijskog da bi se moglo ukazati na geometriji skrivenu problematiku kruga. Problematika kruga nije samo ono što dohvaća geometrija kruga (u kojoj se krug pojavljuje kao slika onog što on u svojoj istini jest) već je to područje dijalektike, odnosno filozofije.

Četvrtina kružnog luka spram polumjera čini sklad kruga, ali ne kao duljinski odnos pi/2, već kao odnos cjeline kružnog koju čine kružno i pravo u kružnom luku prema pravom u polumjeru. To je sklad zato jer je unutar cjeline kružnog prisutno pravo, odnosno onaj isti moment spram kojeg je ono postavljeno izvan sebe. Ono zajedničko u kružnom i pravom u četvrtini kružnice i u polumjeru – pravi moment, omogućuje sklad, odnosno harmoniju kruga. Bez prisutnosti zajedničkog momenta u suprotstavljenim momentima ne može se govoriti o njihovom skladu. Promatramo li postavu četvrtine kružnog luka i polumjera samo kao duljinski odnos kružne i prave duljine nećemo moći zadovoljiti nužni uvjet za uočavanje sklada, a to je prepoznavanje posredničkog, odnosno zajedničkog momenta u oba člana odnosa koji se u tom skladu nalaze. Četvrtina kružnog luka i polumjera mogu se u svojoj postavi doživjeti kao sklad samo zato što se među njima i u njima može uočiti odnošenje kružnog i pravog. Ne prihvatimo li prisutnost pravog i kružnog momenta unutar četvrtine kružnog luka i to u dužini različitoj od pi/2, moramo se odreći postojanja sklada unutar kruga. S kojim to pravom govorimo o savršenom skladu u krugu a ne uočavamo posredni moment među suprotstavljenim momentima?
Ipak, može se govoriti o skladu unutar kruga, a da se u krugu ne vidi ono što sklad čini skladom? To je zato što je sklad, sklad i onda kad nije vidljivo ono što ga to skladom čini. Četvrtina kružnog luka i polumjer, polukružnica i promjer nam se naprosto nameću kao sklad. Ima li išta skladnije od ovog odnosa kojeg prepoznajemo u krugu? Nije li on mjera svakog sklada? Još od davnina je odnos koji je unutar kruga uspostavljen, odnos promjera i polukružnice, četvrtine kružnice i polumjera, nazvan odnosom nebeskog i zemaljskog. Uživalo se u božanskom odnosu u krugu, ali ne zbog duljinskog odnosa pi/2 već zbog sklada koji čine kružno i pravo unutar kružnog luka, a kao cjelina kružnog spram pravog unutar polumjera. Nije se uočavao odnos među momentima kružno i pravo, ali se uočavao sklad koji oni čine, pa i onda kad se taj sklad pripisivao duljinskom odnosu pi/2.

Moramo reći da se božanski sklad nije odnosu pi/2 pripisivao izričito, već indirektno i to time što se u postavi četvrtine kružnice i polumjera nije vidjelo ništa drugo nego duljinski odnos pi/2. Ali kad je jedan konkretni duljinski odnos nazvan božanskim nije to bio pi/2 već onaj zlatnorezni, 3,236 068 /2. Tako se dogodio paradoks: u krugu, odnosno u duljinskom odnosu pi/2, na što se sva problematika kruga svodila, prepoznat je najsavršeniji mogući odnos – božanski odnos, ali nije taj odnos nazvan božanskim odnosom. To ime je dobio jedan drugi odnos koji se nikada nije poistovjećivao sa odnosom unutar kruga. Ne znam da li se itko pitao koji je od ta dva odnosa zapravo božanski, i kako se to mogla geometrija s nama tako gadno našaliti da nam postavi dva savršena odnosa koji se međusobno razlikuju tek u stotinkama jedinične mjere? Jedan je savršen zato jer je skladan, jer udovoljava uvjet sklada, a to znači da je jedan od momenata odnosa prisutan u o onom drugom momentu spram kojeg je postavljen; a drugi je pak savršen zato jer se nalazi u krugu, pa makar se u krugu i ne vidjela prisutnost ovog istog, odnosno jedino mogućeg sklada. Prepoznati u krugu sklad kao sklad, onaj jedini mogući, zlatnorezni, božanski nije se moglo jer bi se time poistovjetio odnos pi/2 sa zlatnoreznim odnosom. Otkriveno lice kruga pokazuje da do tog poistovjećivanja ne mora doći, da se može (i ne samo može, već, i treba) strogo lučiti jedan odnos od drugoga, a da se ipak o skladu unutar kruga govori kao pravom zlatnoreznom, odnosno božanskom skladu.

Imajući u vidu distinkciju između sklada kruga i duljinskoga odnosa kružnog luka i prave dužine ne tvrdimo da se duljina četvrtine kružnog luka nalazi u zlatnoreznome odnosu s duljinom polumjera, već da se u tom odnosu sa polumjerom nalazi ono što je u kružnom luku skriveno, a to su momenti kružno i pravo. Crtež 2.

Duljinski odnos pi/2 i zlatnorezna harmonija su racionalnom mišljenju dani odvojeno jedno od drugog. Mjerenjem kruga uspostavljamo broj u kojem ne prepoznajemo sklad kruga. S druge strane u broju koji izražava sklad kruga, u zlatnom rezu 3,236 068 ne nailazimo na pi/2 pa se taj sklad ne usuđujemo povezati sa skladom kruga.
Razlika između 3,236 068 i 3,145 892 je u stotinkama - tanja od najtanje vlasi kose. Oko će je teško zamijetiti, ali račun koji traži precizan duljinski odnos i um koji traži distinkciju duljinskog odnosa i sklada se ne daju varati.
Duljinski odnos u krugu izražen kao pi/2 je pomak od sklada. Ako se krug shvaća samo kao ono što ima opseg i površinu promašujemo mogućnost nekog govora o savršenom skladu koji je u njemu uspostavljen. S druge strane zlatni rez nezavisno od odnosa pi/2 je sklad, ali bez onoga što treba biti usklađeno. Pokušajmo se izraziti slikom. Krug izražen kroz duljinski odnos p/ 2 je tijelo, tijelo koje vapi za duhom, a zlatnorezni sklad je duh. Promatra li se zlatni rez bez upućenosti na odnos pi/2 odvaja se od svog tijela i djeluje kao duh Hamletovog oca, neuvjerljivo i sablasno. Usporedivo je to i sa uporabom te proporcionalnosti u umjetnosti. Takav duh kroz stoljeća luta estetikom pokazujući se kao razrješenje zagonetke lijepog. Mnogi slikari poneseni takvom estetikom bili su uvjereni da će ljepotu postići pukom primjenom zlatnorezne proporcionalnosti. Isto tako oni koji su otkrivali po čemu je neko umjetničko djelo lijepo ukazivali su u njemu na tu istu zlatnoreznu proporcionalnost. Takva će teorija naići na opravdanu kritiku u Estetici Benedetta Crocea (XIV poglavlje, Pogreške koje nastaju zbog nerazlikovanja fizike i estetike).

Umjetničko djelo je zaista umjetničko ukoliko je u njemu prevladan raskol koji prepoznajemo u krugu. Krug se događa kao krug ako se ono mjerljivo složi sa nemjerljivim. Isto vrijedi i za život. I nećemo se bojati svoje smrtnosti i patiti od mučnine pri pomisli na vječnost živimo li autentično, koristimo li obje strane svoga mozga.
Navodimo na kraju 28 različitih oblika ljudskog ponašanja. Neki su isključivo racionalni, neki isključivo intuitivni, a neki racionalno-intuitivno usklađeni. Prepoznavajući ih postati će nam, nadam se, jasnije o čemu uopće u ovom postu razgovaramo.

1. Fleksibilni su u svojim tvrdnjama. Ne postavljaju svoje dijagnoze nego zajedno s drugima razvijaju hipoteze, koje su spremni zajedno s njima i mijenjati, proširivati i dopunjavati.
2. Razmišljaju mudro, a ne samo pametno.
3. Zapažaju detalje, ali ne vide cjelinu. Sve promatraju izolirano. Vide “bore” na licima, ali ne i sama lica.
4. Ponašaju se kao da žive u oblacima.
5. Druge zapravo i ne vide. Pred njima oni samo izgovaraju svoje sanjarske monologe.
6. Oduševljeni su za ono o čemu govore, ali najčešće ne uspiju jednako oduševiti i druge.
7. U svom razmišljanju i komunikaciji s drugima uglavnom se koriste slikama, a manje pojmovima.
8. U nekom događaju ili pojavi razlikuju detalje i skladno ih povezuju u cjelinu. Služe se jasnim i razgovijetnim pojmovima, ali i živim metaforama.
9. Znaju se stvarno veseliti i stvarno žalostiti.
10. Razlikuju sebe od drugih, ali se ne ograđuju već postavljaju selektivno propusnu membrana-granicu. Znaju odrediti što se kroz tu granicu propušta a što se na njoj zaustavlja.
11. U svojim odnosima s drugima su nedostižni i strogi.
12. Povezuju »znanstvene« i »životne« istine. U raspravi, pa i sukobu, vesele se zajedničkoj, obostranoj pobjedi.
13. Vide i čuju samo ono što se može jasno, pojmovno izraziti.
14. Zanima ih samo ono što je vezano za izvršenje konkretnih zadataka.
15. Reagiraju napadom ili obranom - nasilno, agresivno i trijumfalno ili sa strahom, depresivno i tjeskobno. Sve ovisi o tome imaju li uspjeha, jesu li dovoljno jaki, imaju li pred sobom »poslušne« ili »neposlušne«.
16. Sve analiziraju do kraja. Svemu traže uzrok.
17. Traže od drugih da razmišljaju njihovom logikom.
18. U području međuljudskih odnosa vjeruju isključivo u uspjeh racionalnog uvjeravanja i argumentiranja.
19. U posredovanju medu sukobljenim stranama razlikuju stranu koja ima pravo i onu koja ima krivo, vjeruju u postojanje krivca i žrtve.
20. Za njih su ljudi racionalno, svjesno i namjerno dobri ili zli, disciplinirani ili ne-disciplinirani, uspješni ili neuspješni.
21. Zanima ih cjelina, a ne detalji.
22. Vode ih trenutni osjećaji, nadahnuća, zamisli.
23. Zapažaju mnogo i široko, ali sve maglovito i nejasno, neodređeno i difuzno.
24. Rasplinjuju se u svojim nerealnim i neupotrebljivim teorijama.
25. Razmišljaju nelinearno i kompleksno. Ne traže uvijek jednostavnu i jasnu povezanost svakog događanja s određenim uzrokom.
26. Dobrohotni su i dobronamjerni, sve drugima vjeruju, a ovi to iskorištavaju.
27. Povjeravaju se i često prekasno primjećuju da su postali predmet ismijavanja, omalovažavanja i manipuliranja.
28. Dopuštaju mogućnost različitih mišljenja, stavova i kutova gledanja. Ne svojataju pravo na isključivo posjedovanje istine.



- 13:05 - Komentari (16) - Isprintaj - #